Jedina

2. Poglavlje

Osjećaj je bio isti, kao da nikad nije otišla, kao da se ništa promijenilo nije. Kao da je ista ona djevojčica što je plačući zalupila vrata svog jedinog doma i otišla u drugu državu slomljenog srca. Djevojčica koja je jednim snažnim udarcem sudbine odjendom postala odrasla žena. Prebrzo.

Ovdje je planirala život s čovjekom kojeg voljela. Ovdje je planirala budućnost, ali sve su to samo bili planovi.

Spuštajući kofere i kavez s mačkom na drveni pod svoje kuće duboko je udahnula uprkos bolovima u prsima koji su bili tu svaki put kad bi pomislila na njega. Kad bi pomislila na njih...Bila je to bol koju nije htjela podijeliti s drugima, jer je bila previše i za nju. Spustila se na pod i pustila tigrastu mačku, svog jedinog prijatelja i jedinu porodicu koja joj je ostala. Nestrpljivi mačak krenuo je u istraživanje novog prostora, a ona je pustila sjećanjima da je napadaju sa svih strana. Naslonjena na vrata, na podu svog doma posmatrala je prostoriju. Svaki kutak ove kuće nosio je sjećanje i nosio novu bol. Što na njene roditelje koji su poginuli u saobraćajnoj nesreći malo poslije njenog odlaska, poginuli dolazeći joj u posjetu, što na njega koji je dolazio ovdje i ispunjavao joj život ljubavlju i osmijehom Zadnji put kada je bila ovdje došla je sahraniti roditelje, zatvoriti kuću, život koji je imala ovdje i otišla započeti novi.

Sad je opet tu, tamo gdje je sve završilo i prije nego je uspjelo početi. Prije nego se usudila zaputiti ovamo angažovala je firmu za čišćenje kako bi sve bilo spremno za život, pa čak i na tih sedam dana koliko planira ostati tu. Bijelih prekrivača nije bilo, sve je sijalo od čistoće, a onaj osjećaj krivice je bio tu više prisutan nego inače. Iako je sve oko nje mirisalo na limun i sredstva za čišćenje, ona se osjećala ustajalo. Da nije otišla, njeni roditelji bi bili živi. Da je samo sačekala koji dan, sve bi bilo drugačije. Nikad neće znati šta se moglo desiti da je imala strpljenja.

Bol u prsima bio je nesnošljiv i kao da je dodala kamenja na ono već prisutno u njenom stomaku, bol je bio ogroman. Bilo joj je muka i nestalo joj je daha. Zidovi su se skupljali oko nje te je zatvorila oči, nagela se naprijed čuvajući se za koljena, pokušavajući udahnuti. Naslonila je čelo na koljena i njihala se. Ovaj osjećaj krivice jeo ju je skoro pet godina. Njena nepromišljenost uzela joj je dvije najvažnije osobe u njenom životu, njene roditelje. Njenu nasmijanu majku I ponosnog oca. Dvoje ljudi koji su dali sve samo da ona bude srećna. I kako im je ona vratila? Tako što ih je izbrisala s lica zemlje. Čvrsto je stisnula ruke oko nogu i nastavila se njihati.

Napadi i anksioznosti prestali su kad je otkrila pisanje. Kad se riječima koje su proistekle iz njene slomljene duše obratila svima koji više nisu u njenom životu. Ali biti tu, okružen uspomenama uništilo je sav trud koji su ona i psihijatar uložili. Kao da uživa po povrijeđuje sebe, došla je na izvor svoje boli.

Osjetila je kako se toplo krzno uvija oko njenih nogu i pogledala u biće koje je uvijek osjetilo promjene njenog raspoloženja. Uspjela je duboko udahnuti i podigne tu krznenu tigrastu loptu u svoje naručje i zabije nos u njeno krzno. Tigerovo predenje usporilo je rad njenog srca i disanje je postalo normalno. Bio je tu uz nju svih ovih pet godina, otkako ga je našla napuštenog i ranjenog na putu. Ona je spasila njemu život, a on njoj slomljenu dušu.

Pustivši krznenu loptu nakon što ju je izljubila, Lorie je otresla dlake sa svoje majice, uzela kofer i uputila se u sobu koja je nekad bila njena.

Otvorivši vrata, duboko je udahnula i suze joj same krenuše kad je ugledala požutjele postere zalijepljene na zidove, njen radni stol savršeno uredan kao uvijek, mali krevet na kojem su poredani medvjedići koje je dobivala od njega. Ormar u koje je sigurno stajala odjeća koju neće moći staviti na sebe, ali je previše dragocijena da je ikad baci. Prozor pored kreveta i drvo koje je sad bilo mnogo više nego prije par godina. Prozor koji joj je dopuštao da gleda zvijezde i budna sanja o budućnosti koju nikad nije imala. Kad je osjetila da se napad opet bliži, zatvorila je vrata i krenula prema gostinjskoj sobi u kojoi nije imala nikavih uspomena.