Jedina

18. Poglavlje

Lorie je ležala u mraku svoje sobe i još uvijek razmišljala o onom strasnom poljubcu koji je doživljela na slikanju. Iako je poslije svega toga sjedila preko puta Joela kada su sve privodili kraju, nije se usudila da ga pogleda u oči. Niti njega, niti bilo koga drugog od ljudi. Pogotovo ne svoju tetku. Gledala je u tanjir i odsutno pomjerala hranu viljuškom po tanjiru. Znala je da su ostali primjetili njenu psihičku odustnost, ali niko reagovao niti je prozvao povodom toga.

Kada ju je Joel cimnuo svojom nogom pod stolom nije imala snage da podigne lice, njena osjećanja su divljala unutar nje. Otkud njoj pravo da uživa s istim čovjekom koji ju je otjerao iz ovog grada i zbog kojeg je ona otjerala roditelje u sigurnu smrt. Osjećala je krivicu zbog svog uživanja u ovom malom gradu koji je nekad bio njen dom.

Nije se usudila pogledati slike koje je fotograf uspio uhvatiti, te momente njene intime i osjećanja. Opet je upala u neku tamu i imala je potrebu da ode posjetiti svoje roditelje. Po prvi put otkako ih je spustila u tu tamnu, hladnu zemlju. Osjećala je potrebu da im se izvine zbog svega što im je uradila svojim odvajanjem od njih. Da joj je neko rekao da će njena prva ljubav, zaljubljenost poslati njene roditelje u bezdan, trudila bi se svim silama da se nikad ne zaljubi. Da ne zavoli. Samo da ih ima tu kraj sebe.

Lorie je uzdahnula i gledala u strop koji je bio obasjan uličnom rasvjetom. Mrzila je biti sama u krevetu u tišini jer joj je mozak imao potrebu da razmišlja o svemu. Svemu učinjenom i neučinjenom, izgovorenom i prešućenom.Sjetila bi se sramotnih scena za koje je samo ona znala ili nekih stvari koje je mogla drugačije da uradi. Pitala bi se da li bi se njen život drugačije odvijao da je ona drugačije razmišljala. Da je bila pametnija, razbornija možda bi se sudbina majčinski odnosila prema njoj. Lorie je u trenutku gubitka roditelja izgubila vjeru u Boga, u bolje sutra. Vjeru da neko iznad nje upravlja njenim žvotom i uzima joj sve što najviše voli. Ne, nije ona bila anđeo, ali bilo je mnogo više ljudi koji su činili užasna zlodjela i opet su živi za razliku od njenih roditelja. Nije vjerovala u Boga koji može djetetu dati rak, a nekom tamo starcu svo bogatstvo svijeta koje je dobio tako što je zajašio tuđa leđa. Kada je izgubila voljenu rodicu vidjela je svoju tetku slomljenu. Tada se i onaj tračak vjere koji je živio u njoj ugasio. Zašto bi Svemilosni Bog ostavio dvoje djece bez majke? Nije nikad razumjela kako neko može vjerovati kad mu Bog uzme sve, a onda je ipak vidjela svoju tetku kako se moli navečer. Gledala bi je kroz blago otvorenje vrata kako kleći na podu s rukama spojenim ispred sebe, laktovima naslonjena na krevet i moli. Nakon svega što je izgubila ona je i dalje molila i bila zahvalna Bogu. Čak ni sve nesreće kojim je bila okružena nisu poljuljali njenu vjeru.

Lorie nije više znala u šta da vjeruje, kome da se obrati u ovoj samoći koju je osjećala. Znala je samo da joj je bilo potrebno da kaže šta ima pa makar njene riječi došle do gluhih ušiju. Htjela je samo to da izbaci iz sebe. Bacila je prekrivač sa sebe i spustila stopala na pod. Duboko je udahnula i onda ustala i okrenula se prema krevetu. Spustila se na bolna koljena i stavila ruke ispred sebe. Nije znala kako da započne niti je znala kako se moli, ali ako postoji Taj Bog, on će razumjeti njene riječi.

„Iako nikad neću dobiti odgovor, moram postaviti pitanje. Zašto uzimaš nevine i nedužne, a ostavljaš zle i ohole? Zar ne bi svima bilo bolje kada bi situacija bila obrnuta? Kako da vjerujem u Tebe kada si ti stvorio i jedne i druge? Ljudi kažu da je sudbina određena i da nam je put kretanja zapisan? Kako onda da ja vjerujem u tvoju milost ako si im Ti odredio kakvi će biti?" upitala je Lorie šapćući. Obrisala je rukavom pidžame suze koje su klizile niz njeno lice. Osjećala je opet onu bol u prsima i pritisak u glavi.

„Kako da se obratim Tebi za pomoć kad mi uzimaš sve što volim? Uzeo si moju milu majku i mog tvrdoglavog oca, uzeo si majku onim anđelima što spavaju u sobi niže, ostavio onog divnog čovjeka udovcem u tako mladim godinama. Uzimaš sve, a ništa ne daješ zauzvrat. Nikakvo svjetlo u ovoj tami u koju nas umotaš. Kako da vjerujem u Tebe? Reci mi kako? Daj mi neki znak, neko svjetlo, nešto da znam da nismo prepušteni sami sebi. Samo jedan znak!" govorila je Lorie i podigla oba dlana prema strop baš u trenutku kada je krajem oka vidjela svjetlo na podu. Na trenutak joj je srce prestalo kucati. Mozak joj je prestao fukcionisati zapanjena činjenicom da vidi svjetlo u mraku. Lagano je okrenula glavu prema vratima i ugledala dvije male sjene kako prolaze ispred njenih vrata. Opet je osjetila otkucaje svog srca i onaj strah ili nada što je u tom trenutku osjećala su nestali kad je začula dva mala glasa koja su pokušala bezuspješno šaputati.