Jedina

5. Poglavlje

Dok je sjedila s šoljom toplog čaja u rukama u turskom sjedu pokrivena dekicom, Lorie je gledala djecu kako se igraju s igračkama iz njene stare sobe. Dnevna soba je izgledala kao da je kroz nju prošao tornado i donio njeno djetinstvo. Nije bila mala stvar suočiti se s prošlošću, ma koliko ona bolna bila. Treba imati mnogo jako srce da bi izdržalo udarac tih prošlih vremena.

Prešla je pogledom preko sobe i u svakom kutu je vidjela svoju majku, svoga oca, ali i sama je željela ostaviti trag tu. Kako bi neko mislio na nju kad ona ode sa ovog svijeta. Nekako je često razmišljala o tome hoće li se nje iko sjećati kada je više ne bude. Da li će se iko sjećati da je nekad postojala?

„Tiha si", progovorio je duboki muški glas. Lorie je pogledala u Davida koji je ležao i gledao ju zabrinutim očima.

„Putujem", odgovorila je Lorie tiho.

„Pa vrijeme je da prekineš to putovanje kroz ono prošlo i uživaj u onom što je sada i u onom što dolazi", rekao je David gledajući u djecu koja su bila izgubljena u svom svijetu.

"Bilo je teško vidjeti ga, Davide. Mislila sam da neću izdržati njegov dodir. Čak mislim da si došao u pravom trenutku jer sam bila na sekundu da ga poljubim", govorila je Lorie drhtavog glasa i odmahnula glavom na svoju slabost.

„Zapravo vragolani su uletjeli u pravo vrijeme, ja sam htio sačekati dok sve završi. Ipak mi je drago što smo došli u tom trenutku jer sam vidio da pucaš po šavovima. Žao mi je što nismo zajedno putovali, ali posao mi nije dozvoljavao. Gledaj, znam da ti je ovo teško i ja ću biti tu koliko god treba, ali mislim da moraš da se suočiš s njim da bi konačno zaključala ta vrata", rekao je David.

„Znam, ali mislim da nemam to u sebi. Samo zbog njegovog pogleda koljena su mi klecala, a srce je lupalo kao ludo. Samo što mu se nisam bacila oko vrata i zaposjela njegova usta. Ne mogu, Davide, bijeg je bio jedina borba protiv te magnetne privlačnosti između nas. Ipak ni ta daljina, ni bol koju mi je nanio nisu me natjerali da prestanem da osjećam nešto prema njemu. To je prelazilo od mržnje do ljubavi u intervalima. Daljina ne može pomoći ljudima kojima je suđeno da se sretnu", tiho je rekla Lorie.

„Jesi mu vidjela lice kad su blizanci uletjeli? Bože, molim te reci mi da tamo imaju kamere, želim taj snimak", smijući se rekao je David.

Uzevši jastuk bacila ga je na njega, a on je ispružio ruke i uhvatio ga.

"Nikad nisi bila dobra u gađanju kao ni Whitney", rekao je David dok su se dječije glavice okrenule prema njemu. „Samo se nastavite igrati i ne slušajte starije šta pričaju." Napravio je ozbiljnu facu što je djecu natjeralo na smijeh, ali su nastavili da se igraju iako su i David i Lorie znali da sada sve pažljivo slušaju. 

Lorie je udahnula i otpila gutljaj čaja. „Mogu misliti šta mu je prolazilo kroz glavu, ta djeca toliko liče na mene da je smiješno. Tačno je karma imala svoje prste u ovome. Toliko sam ti išla na nerve kad smo se upoznali i što nikad nisi mogao biti sam sa svojom ženom na samo i onda ti oboje djece liči na mene." Šoljom prekrivši osmijeh Lorie je gledala u muža svoje rodice, koja je nažalost prošle godine preminula nakon kratke, ali zločudne i teške bolesti. Ostavši udovac s dvoje male djece, David je bio ruševina onog što je prije bio. Whitney je bila ljubav njegovog života, majka njegove djece i njegova najbolja prijateljica. Bilo je potrebno sve što je Lorie imala u sebi da ga pretvori u feniksa i digne iz pepela u koji je sagorio zbog boli. Bila mu je i lijeva i desna ruka. I prijateljica i zamjenska partnerica, iako platonski, čak i dadilja djeci kad je on bio na poslu. Ona je mogla pisati bilo gdje tako da joj je odgovaralo da bude i kod njih u kući.

Lorie je gledala u tog čovjeka kojeg je njena rodica u zvijezde ukivala. Bio je sve što je govorila, čak i više. Bio je i majka i otac djeci koja nisu ništa drugo poznavala osim ljubavi i sreće. Bio je sve što je željela za sebe, samo je sve to željela u čovjeku tamnoplave kose i sa zelenim očima.

„Znaš i sama da te volim više od ikoga. Da nije bilo tebe, njihov život bi bio mnogo drugačiji. Par puta sam mislio da bi im život bio bolji bez mene, a onda bi došla ti kao svjetlo tami u kojoj smo bili i tjerala sve negativno iz našeg života. Nikad ti se neću moći odužiti. Čak i mislim da te vole više nego mene jer si ti u svakoj njihovoj rečenici. Svaki njihov plan uključuje tebe. Možda ih nisi rodila, ali ti si im majka u svakom smislu te riječi. Ti si mi poslije Whitney najbolji prijatelj kojeg sam imao i jedina porodica. Ti si moja sestra i naravno da ću doći da te podržim u tvom susretu s prošlošću, a i da malo natjeram onog vozača da se malo potrudi", rekao je David.

„Volim te. Hvala ti što si došao i doveo njih. Vi ste jedini koje sam trebala na prvoj promociji. Davide, bilo je veličanstveno. Znala sam da se knjige prodaju. Znao je to i moj bankovni račun, ali naći se licem u lice s ljudima koji su znali svaku riječ moje knjige, svakog lika i svaku poruku, jasnu i skrivenu, bilo je nevjerovatno. Bila sam uzbuđena, potrešena i tako sretna", rekla je Lorie dok je uživala u obiteljskom okruženju i uživajući u smijehu djece.

"A samo da si čuo kako ogovaraju jedni druge i govore koga sam baš dobro opisala..."

*

Joel je sjedio za šankom u zagušljivom baru i ispijao svoju tugu. Nagnuvši glavu strusio je još jednu čašicu i okrenuo je na šank te u ruku uzeo drugu. Bar je skoro prazan i osim šankera koji je polirao čaše tu su se nalazile dvije tri osobe koje su kao i on jedini lijek našli u dnu staklene čaše i u dimu koji im je plesao pred očima.

Joel je znao da nije smio da se nada da će ga ona čekati. Da će cijelo vrijeme biti sama i čekati da on konačno pronađe muda i dođe do nje. Zašto i bi? On je ovdje pokušao da se ubije alkoholom dok je ona vjerovatno bila u rukama drugog čovjeka. On je prelazio preko njenog tijela, ljubio njene usne, udisao njen miris. Taj drugi čovjek mrsio je njenu kosu rasutu po bijelom jastuku i uživao u oblinama koje su oblikovale njeno tijelo. Vidio je to pred svojim očima kao živu sliku i bijes i jad u njemu su rasli. Vidio je ruke tog čovjeka kako prelaze po toj nježnoj koži i gleda u njene nasmijane oči dok se nalazi pod njim. Stisnuo je šake oko čašice i kad ju je silom bijesa slomio i dok se tečnost slivala niz njegove ruke i na pod, a staklo se urezivalo u njegovu šaku bio je sretan što nešto osjeti.

Šanker je došao do njega. Joelov um je bio umrtvljen alkoholom. Sreća je bila da ga svi poznaju, tako da je šanker uzeo ključeve od njegovog auta, zvao mu taksi i poslao ga kući. Pred vratima doma u kojem su njegovi roditelji živjeli u ljubavi, poštenju i odanosti osjećao se tako jadno. Bezvrijedno i izgubljeno.

Majka mu je otvorila vrata i sam pogled na njega natjerao ju je da vrisne u kasne večernje sate i odvede ga u kuhinju. Dok mu je zavijala ruku ispitivala ga je, ali on je šutio. Nije više imao riječi. Nije znao šta da kaže. Sve je bilo rečeno.

Stavivši ruke na njegove obraze, majka ga je upitala:

"Sine, šta se desilo?"

Treptajući pokušao je otjerati suze koji je po drugi put taj dan osjećao kako se skupljaju. Međutim jedna je kliznula niz njegov obraz i majka ju je palcem obrisala.

„Joel? Sine, plašiš me. Šta je bilo? Jel' Lorie?"

Jecaj je izašao iz njegovog grla.

„Gotovo je. Izgubio sam je zauvijek." Spustivši glavu na majčino rame, Joel je plakao kao malo dijete. Kad se izmorio majka ga je odvela do kauča i prolazila rukom kroz kosu dok je on potonuo u san na krilu svoje majke. San u kojem je sve bilo kako je on zamišljao.