Jedina

19. Poglavlje

Lorie je uzdahnula, otvorila vrata i zakoračila napolje. Svi unutar njene male kuće još uvijek su bili u carstvu snova, ali ona više nije mogla spavati. Imala je tu neku ludu potrebu da ide. Da korača. Udahne malo zraka. Njen dom ju je gušio. Bijeli zidovi su je pritiskali dok konačno nisu istjerali zrak iz njenih pluća. Sve uspomene koje je ikad stvorila su je udarile i ona nije više imala snage da se brani. Njene ruke su bile bespomoćne u borbi protiv nevidljivog protivnika. Iako je vidjela bila je slijepa. Iako nije bila neki borac, nije bila sigurna da postoji osoba koja se mogla boriti protiv prekomjernog rada njihovog mozga. Taj mali organ imao je toliko municije i pucao je iz svih pravaca. Morala je otići.

Nebo je mijenjalo boju i postajalo svjetlije, ali ona to nije primjetila. Sve te predivne nijanse koje su se mijenjale na tom nebeskom prostranstvu ostale su neopažene. U svom mraku je hodala tim osvjetljenim putevima i da je bilo ljudi na njenom putu, nije sigurna da bi ih vidjela. Nije bila ni svesna gdje je noge vode, na njih kao ni na svoj um nije imala utjecaja. Hodala je tamo kud su je nosile, nekim nepoznatim putem, ali njeno srce je dobro znalo gdje ide. Njena duša žudjela je za tim. Hodala je dok joj mišići nisu počeli davati znakove da je prešla veliku udaljenost. Iako je osjećala bolove, nije prestajala praviti korake. Kada je trepnula vidjela je da je zora već svanula. Stala je i okrenula se oko sebe zbunjena, skoro pa izbezumljena.  Nije znala kako se našla tu, svega čega se sjećala bio je izlazak iz kuće. Sav put koji je prešla bio je samo izmaglica u njenom sjećanju. Kao vjetar, osjetila ga je, ali vidjela nije. Stopala su joj gorjela i članci su je boljeli. Pogledala je prema svojim stopalama i vidjela kroksice koje je dobila od Jake i Jane za rođendan. Nije bila ni svjesna da ih je obukla. Prešla je pogledom preko sebe i ugledala šareni donji dio trenerke i bijelu uflekanu majicu koju je koristila za spavanje. Nije imala torbu, niti bilo šta na sebi.  Podigla je pogled prema radnji ispred koje je stala i vidjela prelijepu šarenu cvjećaru. Okrenula je glavu prema lijevo i dah joj je stao. Pokušala je duboko udahnuti, ali zrak joj je prekinut na pola udaha. Nagnula se naprijed i naslonila dlanove na koljena i spustila glavu. Drhtala je, ali to nije bilo od ugodne svježine koja se osjećala u zraku.

„Gospođo, jeste dobro?" upitao je tihi, zreliji glas s njene desne strane. Lorie je polako podigla glavu. Kroz zamućene oči vidjela je ženski lik pa je trepnula kako bi mogla jasnije da vidi. Tu je stajala starija žena koja je nosila mudrost i ljubav u očima i očito joj ova scena nije bila neobična. Mora da je vidjela mnoge ljudske patnje i bol na ovom mjestu. Lorie je pokušala da progovori, ali jednostavno nije imala riječi. Njeno suho grlo nije htjelo da napravi zvuk čak ni kad je teško progutala kako bi ga ovlažila. Starija žena je nestala u radnji i nakon par trenutaka vratila se s par ruža i pružila joj. Lorie se polako ispravila i posegnula za njima. Otvorila je usta da progovori, ali žena je podigla ruku i zaustavila je.

„Idi sine, položi ih i olakšaj dušu."

Lorie je samo klimnula glavom, dirnuta, ali i zahvalna na staričinoj pronicljivosti. Stajala je tu neko vrijeme nakon što je starica nestala preko praga svoje male radnje i još uvijek je osjetila njen pogled na sebi. Tražila je snagu u svojoj nutrini da pređe ulicu i zaputi se tamo gdje su je um i noge doveli. Okrenula se i gledala to mjesto. Osjetila je srce kako joj lupa u grlu i konačno udahnula i prešla preko ulice. Prošla je kroz otvorena, bijela vrata metalne ograde i koračala.

Njene drhtave noge su jedva imale snage da nose njen trup i svaki korak zahtjevao je mnogo napora kako bi ga napravila. Iako je na tom mjestu samo jednom bila, dobro je znala gdje se nalaze. U njen mozak urezana je slika kad su njeni roditelji spušteni u hladnu, crnu zemlju, ispod hlada koje je bacala krošnja razlistanog drveta. Otišli su skupa, onako kako su im duše i došle na ovaj svijet. Dobro se sjećala svakog prolaza i tačne lokacije gdje se nalaze. 

Trnje ruža koje je u čvrstom stisku nosila u rukama zabijali su se u njene ruke, ali ona nije osjetila to. Trenutno nije osjećala ništa sem onog bola u duši. Njene oči su se punile suzama iako nije bila ni blizu tih mramornih kamenja koja su nosila imena njenih roditelja. Osjetila je kako joj voda curi iz nosa i brada podrhtava i pokušala je duboko udahnuti, ali nije mogla. Pri svakom udahu osjećala je sve veću bol. Vid joj je bio zamagljen dok je prolazila pored svih tih ljudi koji su nekad krasili ovu zemlju, kada je prošla pored malog groba ne većeg od metra stala je i pokušala da udahne, ali njeno grlo se zatvorilo. Zrak nije dolazio do njenih pluća i glava joj se zanjihala, a vid zamutio. Zakoračila je naprijed i posrnula, uhvativši se za teški mramorni kamen koji je bio u njenoj blizini. Naslonila je čelo na tu hladnu bijelu površinu i pustila suzama da teku. Njeno srce pucalo je od bola, zbog ovoga se nije ni usudila doći ovdje svih tih godina. Ponestalo joj je snage u rukama i jedna ruža spade na pod, ali ona nije mogla da se pomakne.