Jedina

20. Poglavlje

Kada je došao do nje Joel je na trenutak osjetio paniku. Pao je na koljena i podigao beživotnu nagetu glavu s hladne zemlje na svoja bedra i drhtavom rukom tražio puls na njenom nepomičnom vratu. Srce mu je stalo u trenutku sve dok nije osjetio te krhke udare od jagodice svojih prstiju. S olakšanjem je odahnuo i konačno je podigao s zemlje. Podigao ju je i čvrsto stisnuo uz sebe. Glavu joj je naslonio na svoje rame i polako se ustao. Kada je pošao okrenuo se preko ramena i pogledao u te dvije mramorne ploče. Nije mogao da se prekrsti, ali im je poželio sve najbolje na onom svijetu i polako krenuo s tog mjesta gdje je svima poslijednje prebivalište.

Noseći dragocjeni teret u rukama Joel je brzim korakom išao do svog automobila. Bio je i više nego sretan što se tako blizu parkirao. Nespretno je držao Lorie u rukama dok je otvarao suvozačeva vrata. Prvi put u životu se proklinjao zbog niskog auta jer nije mogao fino da je spusti na sjedište. Kada je zatvorio vrata, trčeći je obišao oko automobila i sjeo na svoje mjesto. Posegnuo je za rukom koja je beživotno ležala na Lorienom bedru i opsovao. Ruka joj je bila ledena. Upalio je grijanje i uzeo njene dlanove u svoje i trljao ih ne bi li ih brže ugrijao. Ponovo je opsovao i upalio auto naglo startajući, jednom rukom položenom na Loriena prsa. Nije se obazirao na škripu guma, jedino o čemu je mogao razmišljati bila je Lorie. Pritisnuo je tipku i pronašao Davidov broj. Nije mogao ni pomisliti da će ga iskoristiti u ovakvoj situaciji.

„Halo" začuo se duboki glas nakon par tonovo zvona.

„Joel, ovdje. Upravo se vozim nazad. Promrzla je i trenutno u nesvijesti. Da li da je vodim kući ili u bolnicu? Nisam siguran šta joj je, a ne znam da li želiš da je djeca ovakvu vide", govorio je Joel bacajući pogled prema Lorie i pokušavajući držati automobil pod kontrolom s obzirom na brzinu kojom je išao.

„Hvala ti Bože", prošaputao je David. „Dovedi je ovamo, znam da ne bi željela da se probudi u bolnici. Pripremiću joj kupku i kontaktiraću nekog u bolnici da mi pošalje infuziju ukoliko bude bilo potrebno. Željeće da se probudi na poznatom mjestu" rekao je David odlučnim glasom. A onda su emocije protkale njegov glas i polako je rekao: „Ne znam kako da ti se zahvalim što si krenuo u potragu za njom i što si je našao."

Joel nije ništa odgovorio samo je prekinuo poziv i uhvatio Lorienu ruku i nastavio da vozi. Iako je bilo nesmotreno voziti tako, trebao mu je kontakt kako bi znao da je živa. Taj jedan otkucaj koji mijenja sve.

*

Lorie je s mukom otvorila oči. Nije imala snage ni da podigne kapke, a tijelo joj je drhtalo od hladnoće koja joj je prožimala svaku ćeliju u organizmu. Zbunjenim pogledom prelazila je preko stropa iznad svoje glave, zadnje čega se sjeća su bila dva bijela kamena koja su ostala od njenih roditelja. Pokušala se ispraviti, ali bezuspješno. Osjećala je kako joj glava gori, a oči su joj peckale i bile izrazito suhe. Podigla je drhtavu ruku do glave i shvatila da joj je neko na čelo stavio mokru krpu. Opipavala je po krevetu ne bi li našla mobitel ili nešto s čim bi mogla dozvati nekog od ukućana, ali sve što je dodirnula je bila hladna postelja. Pokušala je izgovoriti nešto, ali glasnice nisu željele da rade. Sve što je izašlo iz njenih usta bilo je tiho grkljanje, ali dovoljno glasno da probudi Joela koji je spavao u stolici do njenog kreveta. Kada je otvorio oči njegov pogled je momentalno otišao prema njenom licu. Skočio je sa stolice istog trenutka kada je vidio da su joj oči otvorene. Nageo se iznad njenog lica i zabrinutim pogledom prelazio preko svakog milimetra. Vidjevši zbunjene oči kako ga gledaju konačno je odahnuo s olakšanjem. Nakon što ju je doveo David je preuzeo sve na sebe. Jedino što mu Joel nije dopustio jeste da je skine i okupa toplom vodom. To je Joel sam uradio. Podigao ju je i ušao obučen s njom u toplu vodu. Sa spužvom u rukama prelazio je preko tog voljenog tijela i kada joj se konačno vratilo blago rumenilo u lice izašao je noseći je u rukama. Obukao joj pidžamu i stavio na krevet. Od tog trenutka prošlo je dugih četrdeset i osam sati.

„Lorie", tiho je rekao i kada je vidio kako otvara usta da nešto pokuša reći stavio joj je prst na rumene usne i odmahnuo glavom. „Čuvaj snagu, ne pokušavaj pričati", rekao je Joel i nježno sklonio uvojke koji su pobjegli na njeno lice. Bio je tako sretan što opet može gledati u te predivne oči. Kada je opet pokušala da izgovori nešto Joel se osmjehnuo.

„Bože, ni bolesna ne možeš da kontrolišeš svoju tvrdoglavost. Sačekaj minut" rekao je i otišao prema vratima.

Lorie je zbunjeno gledala i pokušala shvatit kog vraga se dešava i otkud Joel u njenoj sobi. Kako je uopšte došla tu. Nakon minut ili dva iznad njene glave se pojavilo zabrinuto lice Davida koji se osmjehnuo kada je vidio tu dobro poznatu podignutu obrvu.

„Da znaš, ako opet budeš uradila ovakvu glupost, ja te više neću spašavati" rekao je čvrsto iako je Lorie osjetila strah u njegovom glasu. Davidu je bio dovoljan mali trzaj njenih usana da odahne od olakšanja. Zatim je podigao glavu i klimnuo i Lorie je začula bat malih koraka. Kada je madrac s njene desne strane ulegnuo s mukom je okrenula glavu prema tom smjeru. U nju su gledala dva para suznih očiju. Previše nevinih za ovaj tužni svijet.

„Lolie" izgovorila je djevojčica drhtavim usnama. Njeni rumeni obrazi bili su išarani osušenim suznim tragovima. Lorie je s naporom podigla ruku i obrisala suzu koja je krenula već utabanim putem.

„Lolie, nećeš otići k'o i mama?" upitala je u strahu Jane. Lorie nije bila sigurna ni otkud joj snaga kad ju je svaka kost boljela, ali je povukla djevojčicu prema sebi, znajući bez razmišljanja da će je i Jake pratiti. Jane se pažljivo uz pomoć oca smjestila s njene lijeve strane, a Jake s desne i oboje ih je obgrlila rukama dok su ta mala tijela podrhtavala od plača. Lorie je pokušala izustiti neke riječi utjehe, ali njeno grlo nije surađivalo. I uradila je ono što je mogla, milovala ta mala leđa dok se u tišini sobe nisu čuli samo jecaji. I s vremenom se u sobi čulo samo duboko disanje. Joel je izašao, a David je zatvorio vrata.

*

„Možda bih trebao otići vidjeti da li se probudila?" upitao je Joel dok su mu noge nemirno treskala. Pogledao je u sat na svojoj ruci pa ponovo prema hodniku koji je vodio prema sobi u kojoj je ležala Lorie. Već dva dana nije izlazio iz ove kuće. Nosio je tuđu odjeću i spavao na neudobnom starom kauču. Telefon je isključio nakon što je javio roditeljima da će ostati kod Lorie i da ne brinu. Vratio jej pogled na Davida pa opet prema vratima. Ispravio se i krenuo hodati po prostoriji. Provukao je ruku kroz kosu i onda je spustio preko lica.

„Šta misliš da odem provjeriti da li je sve uredu?" upitao je Joel ponovo, a David je samo s podsmijehom odmahnuo glavom.

„Nema potrebe, kad se probude djeca će sama doći da nam sve kažu", govorio je David dok je gledao u laptop.

„A da ti odeš i provjeriš?" upitao je Joel kada je stao ispred Davida i spustio ruke na bokove. David ga je pogledao preko ekrana i podigao obrve. Joel je spustio ruke i nastavio koračati.

„Šta ako joj bude nešto trebalo i ne mogne nas dozvati? Možda je ona budna, a djeca još spavaju?" pitao je Joel prostoriju neumorno koračajući.

„Hajde molim te, sjedi više. Zaboliće me glava od tvog šetkanja po prostoriji. Kad se neko probudi sigurno ćemo biti obavješteni", rekao je David i mahnuo rukom prema kauču.

Joel je sjeo i nastavio da krši ruke. Osjetio je ono dobro poznato podrhtavanje u njima i znao je da je na rubu strpljenja. Još koji minut i sam će otići da provjeri.

Kada je konačno odlučio da ustane, začuo je otvaranje vrata i skočio na noge. Laganim bosonogim koracima, umotana u deku, prema njima je išla blijeda Lorie.

„Šta dovraga radiš izvan kreveta?" upitao je glasno Joel i krenuo prema njoj. Lorie je podigla ruku prema ustima i zakašljala se. Otvorila je oči kada je osjetila topli muški dlan kako prelazi preko njenjih leđa.

„Vo...vode", rekla je Lorie i pokazala prema grlu.

David je ostavio laptop i otišao donijeti vodu dok ju je Joel vodio prema kauču. Kada je sjela prebacio je prekrivać preko njenih koljena i dobro umotao deku oko nje i skoro silom je natjerao da se nasloni na jastuk iza leđa.

Lorie je zahvalno primila flašu i u par gutljaja skoro ispraznila pola flaše.

"Polako Lorie, manje gutljaje", govorio je David otmajući joj flašu. Lorie ga je prostreljala pogledom i Joel je odahnuo kada se ona tvrdoglavost pojavila. To je znak da je bolje.