Jedina

8. Poglavlje

Lorie se čvrsto rukama držala za sudoper pokušavajući smiriti uznemireno srce. Članci su bili bijeli od čvrstine stiska. Zašto joj je to trebalo. Zašto je morala da ga zovne u svoj dom, da osjeti njegovu blizinu? Nije znala šta joj je bilo u tom trenutku, ali sjetila se njegove majke, koja je uvijek bila divna prema njoj i njegovog oca kojeg je vidjela onog dana kad je došla ovdje. Kad ju je uzeo u zagrljaj čim je otvorila vrata, grlo joj se stisnulo, a oči napunile suzama.

Mirisao je kao njen otac, na blagi miris duhana, losion poslije brijanja i na toplo muško tijelo. Čvrsto je obavila ruke oko njega i uživala u onome što sigurno neće više osjetiti. Pripadnost. Ljubav. Porodica. Na trenutak je zavarala um i zamislila da je to njen otac. Joelov otac joj je dao neprocijenjiv dar, zadnji put je uspjela zagrliti oca iako samo u mislima. I sama pomisao da pošalje Joela roditeljima u takvom stanju zaboljela ju je, zato ga je pozvala kući.

Kad se konačno smirila dovoljno da se može suočiti s njim kao normalna osoba, otišla je u dnevnu sobu. Duboko je udahnula i pokušala da upozori svoje idiotske hormone. Očito ste zaboravili šta se prošli put desilo kad ste se prepustili njemu. Međutim, dnevna soba je bila prazna. Lorie je prelazila pogledom po prostoriji, tražeći neki trag da je još uvijek tu. Osjetila je malu bol razočarenja, ali onda je začula njegov glas iz dječije sobe i uputila se tamo. Vrata su bila blago otvorena i kroz otvorenje vidjela je Joela na podu između dječijih kreveta. Sobu je dala opremiti za Jane i Jacka, malo online kupovine i pomoć dobrih ljudi Alabame i njene želje su ostvarene. Soba je bila eksplozija boja. Iako su zidovi bili bijeli vidjela se raspodjela unutar prostorije. Janina polovica je bila san svake male princeze i iznad kreveta je visio rozi baldahin s malim kristalnim krunicama. Po njenom krevetu su bile lutke svih veličina, dio njih je nekad ukrašavao Lorien krevet. S druge strane, Jake je imao krevet u obliku plavog auta. Pored njegovog kreveta, na mjestu gdje je sjedio Joel, nalazio se staza koja je na sebi imala naslikane najvažnije zgrade nekog grada i cestu. Jack je bilo lud za njom pa su je nosili svugdje sa sobom. Ta prostorija je bila ono što je Lorie htjela imati kao mala, ali mnogo tih stvari je bilo teško nabaviti u to vrijeme. Nekako je svoje snove ostvarivala ispunjavajući njihove želje.

Približivši se uhvatila je trag razgovora.

„... ime je Joel i ja sam dobar prijatelj vaše mame."

„Znao si našu mamu?" upitaše dva znatiželjna lica zaboravivši sadržaj na tvu. Okrenuli su se prema njemu pozorno ga slušajući.

„Naravno da znam vašu mamu", rekao je Joel još više zbunjen.

„Da li ja ličim na mamu? Tata kaže da sam njena kopija. To znači da sam ista ona", ponosno reče mala djevojčica koja je već prirasla Joelovom srcu.

„Naravno da ličiš. Imate iste oči, nos, usta, tu ponosnu uzdignutu bradu i tu jamicu na desnom obrazu", rekao je Joel nježno prstima prelazeći preko desnog dječijeg obraza koje je sijalo od ponosa.

„A ja?" upita tihi  muški dječiji glas. Joel okrenu glavu prema dječaku. Imao je iste crte, samo malo grublje i muževnije iako oble i pune zdravlja. Osjetio je stezanje u prsima dok je posmatrao tu djecu.

„Ti si isti ona", pokaza na curicu, „a ona je ista vaša mama, što znači da si i ti isti ona, samo na malo muževniji način" rekao je Joel, a ista jamica se pojavi na drugom licu.

„Jel' i tebi nedostaje?" upita djevojčica i Joel se pitao šta da joj odgovori. Naravno da mu je nedostajala. Nedostajala mu je toliko da nije mogao da se sjeti riječi kojom bi to opisao. Nije mogao reći maloj djevojčici kako mu se srce slamalo svaki put kad bi pomislio na Lorie. Da je gubio dio svoje duše svaki put kad je legao s drugom ženom kako bi na tren otjerao njen lik iz glave. Kako se osjećao prljavim zbog toga i kako je poslije pio dok ga alkohol nije uspavao. Nije mogao reći djeci da je krenuo da se bavi trkama jer mu je bilo svejedno hoće li preživjeti ili ne ukoliko se nešto desi, jer je ono vrijedno života izgubio.