Jedina

13. Poglavlje

Sa svakim napravljenim korakom, Lorie je osjećala tu toplotu na donjem dijelu leđa. Joel nije sklonio ruku čak ni dok su hodali stazom do parkinga. Osjećala je trnce kako joj prolazi kroz tijelo i postala svjesna da se skoro pa prlijepila lijevom stranom svoga tijela uz njegovo. Polako se odmaknula i osjetila kako joj se rumenilo penje uz obraze. Uvijek je tako reagovala u njegovoj blizini. Bilo je to nerazumno i pomalo neprilično za ljude koji se više ne poznaju. Ali tijelo samo od sebe reaguje, ponavlja pokrete koje je nekad davno radilo.

Tišina među njima je bila zaglušujuća iako je privlačnost koja je strujala između njih pucketala od pulsiranja. Joel je zube zario u donju usnu kako bi se suzdržao od toga da nešto glupo kaže, a bio je siguran da će reći kakvu glupost jer mu je u mozgu bila pomutnja. Osjećao je taj miris vanilije i tijelo mu je odgovorilo na to. Bilo je uzburkano i živo. Kada su stigli do auta, otvorio joj je vrata i kada je sjela u zavaljeno sjedište, polako ih zatvorio. Duboko je udahnuo i zaobišao auto trljajući dlanove od bedra od nervoze. Da, bio je muškarac, ali trenutno je u sebi probudio zaljubljenog pubertetliju koji se uvijek pojavljivao u njenoj blizini. Stao je pored vozačevih vrata i s dubokim udahom konačno ih otvorio. Sjeo je u crno kožno sjedište i zatvorio vrata. Taj mali zatvoreni prostor ispunio je miris vanilije i pokušao je pronaći neku distrakciju kako bi se mogao koncentrisati na vožnju. S toga je upalio radio i kako uvijek bude, najgore se osramotite onda kada najmanje želite.

Kroz zvučnike je prostrujila dobro poznata melodija i Joel je zabacio glavu i zaječao. Call Me Maybe od Carly Rae Jepse. Zatvorio je oči i odmahnuo glavom u nevjerici. Pokušao je da joj se pokaže kao muškarac, a ne dječak kojeg je poznavala, ali očito je sudbina imala druge planove u tom njegovom dokazivanju. Kad je začuo kikotanje, otvorio je desno oko i pogledao prema Lorie. Oči su joj sijale od nestašluka, a na usnama je držala ruku i s očitim naporom pokušala da ostane ozbiljna.

„Slobodno se smij. Da nemam želju da propadnem u zemlju vjerovatno bi se i sam smijao", rekao je Joel još uvijek u nevjerici.

„Hmm. Nevjerovatan ukus imate za muziku, mladi gospodine. Baš, onako muževan, u skladu s vašim godinama. Zadivljena sam", rekla je Lorie ozbiljno, a glasu joj je osjetilo veselje.

„Ooo, sakrkazam vam nikako ne priliči, mlada gospođice. Dokazaću vam da je ova pjesma itekako u skladu s mojim godinama", rekao je Joel i konačno pokrenuo auto.

Dok god je pjesma trajala on je svim glasom pjevao tekst. Lorie je morala priznati da se dobro nosio s tekstom iako pola nije čula od smijeha. Nije se sjećala kad je bila tako sretna, čak je mislila da je zaboravila kakav je to osjećaj.

Kad je pjesma završila počela je pjesma od koje joj je srce zaigralo. Every breath you take od The Police, pjesma koja ju je uvijek podsjećala na njene roditelje. To je bila najdraža pjesma njenog oca i kad bi je god pustili na radiju uhvatio bi njenu majku za ruku i plesao s njom po sobi.

Pred očima joj je prolazila slika kako njen otac podiže ruku njene majke u zrak i vrti je po sobi i pjeva onim baršunaštim, melodičnim glasom. Iako je bilo bolno, to je bilo lijepo sjećanje. Osjetila je poznato stezanje u grudima i kako je oči peckaju. Iako je trenutak prije plakala od smijeha sad je ta suza što je kliznula niz njen obraz nosila potpuno druge emocije. Brada joj je drhtala i borila se svim silama da ne zajeca tu u autu. Zarila je zube u usnu i desnom rukom se čvsto čuvala za rukohvat.

Kada je osjetila dlan na svom bedru podigla je pogled prema zabrinutom licu koje je gledalo u nju.

„Jesi dobro?" upitao ju je Joel na što je Lorie uspjela samo klimnuti glavom. U tišini su slušali pjesmu i kada je konačno završila Lorie je uspjela udahnuti.