ㄖ丂|尺|丂🔚

1.

– Mogu li da uđem Šefe? – čujem ga ispred vrata, povučem dim cigarete, ispuhnem, pa otpijem gutljaj viskija. Ruke su mi još krvave, svuda sam zamazan krvlju tog prokletnika, neću mu dozvoliti da me vidi ovakvog.

– Što trebaš C.?

– Šefe, dogodilo se još jedno ubojstvo. Izgleda je Osiris opet imao pune ruke.

– Zašto ne odjebeš više od toga i pustiš prokletinje od murije da se time bave?

– Šefe, pustite me unutra!

– Zašto? Da gledaš kako ševim dvije cure odjednom? Ne trebam tvoju pomoć C. Kada budem trebao zvat ću te.

– Oprosti Šefe, nisam znao da imaš društvo.

– Imam i sada odjebi od mojih vrata C.

– Mislio sam da biste željeli znati da taj luđak ne miruje.

– On nikada neće mirovati C. Dok god ološ hoda ovim gradom, Osiris će hodati za njim. – čujem ga kako odlazi, pa se zavalim u stolicu. Nagnem glavu u nazad i otrem lice rukama. Razmažem prljavu krv skota kojeg sam istim tim rukama ubio prije nekih sat vremena. Ni prvi, ni posljednji. Ni jedan od njih neće pobjeći kazni. Ni jedan od njih ne zaslužuje da živi, da postoji, da hoda ovom zemljom. Povučem još jedan dim i pustim da mi ispuni pluća. U oblačku koji iziđe van čini mi se kao da vidim dva plava oka kako me gledaju. Gledaju me uplašeno, zahvalno; kao heroja, junaka, spasitelja. Ta dva plava oka među stotinama drugih očiju koje su me isto tako gledale, isticale su se i zauvijek će biti u meni. Niti jednog trenutka nisam prestao misliti na nju, od one noći kada sam je izvukao iz ruku okorjelog silovatelja. Njemu više nije bilo spasa, golim rukama, mojim jedinim oružjem kojim baratam izbio sam iz njega i duh i život. A nju, preplašenog, slomljenog leptira, u istim tim ubilačkim rukama odnio sam na sigurno, daleko od mraka u koji ju je uvukao. Napojio je, obrisao krv i suze s njenog lica, i nakon što sam ugledao kola hitne pomoći ostavio je ondje i nestao u noć. Nije bila ni prva ni zadnja koju sam spasio, ali bila je i ostala jedina čije su oči meni bile svjetlo u tami te noći. I našao sam je opet, i uvijek znam gdje je. Znam da je sigurna, jer pazim na nju iz prikrajka. I osjetim da i ona mene traži od te noći, ali naći me neće. Neću joj dozvoliti da priđe blizu nekome poput mene. Čovjeku sa dva lica. Onome koji je i pravednik i dželat, onome koji živi dva života. U oba je zaštitnik, u oba se brine za sigurnost ljudi oko sebe. U jednom na legalan način, u drugom ubija bez milosti. Broja nema koliko je duša na mojoj savjesti i riječi nema koliko mi to ništa ne znači. Svi oni su prljali ovaj grad, i sve ostale u kojima sam bio. Oni su sve ono loše na zemlji i treba da nestanu. Davno je bio onaj koji je pokrenuo sve ovo, koji je probudio đavola u meni i odlučio kakav će moj život biti. Imao sam samo osam kada sam prvi put ubio kada sam ubio onoga koji je ubio nju. Onoga zbog koga sam ostao siroče, zbog koga ni dan danas ne znam gdje je moja sestra. Gdje je jedino od moje krvi što na svijetu imam.

Ustanem, odem u kupaonu, pa skinem sve sa sebe. Stanem pod tuš i pokušam oprati nečistu krv sa svog lica, ruku, ispod noktiju. Oslonim čelo na pločice i baš kao i svaki put sjećanja na događaje od prije više od dvadeset godina krenu da me rešetaju. Udarce koji su padali po majčinom licu i tijelu i dan danas osjećam na svome. Svaka rana koju joj je napravio još uvijek krvari ispod moje kože. Svaka suza koja je pala niz njezine od udaraca plave obraze miješajući se sa krvi koja ih je oblijevala, pravi potop u mojoj utrobi svakog prokletog dana. Ni jedan udarac koji sam dobio od tog prokletog čovjeka nije me bolio koliko oni koje je zadao njoj. Slomljene noge na dva mjesta uspio sam se dići i dok je vrisak bebe iz susjedne sobe parao moje uši, dohvatio sam kuharski nož iz kuhinje i zabio ga u njegov vrat. Nisam imao snage ni da držim taj veliki, oštri predmet, ali imao sam dovoljno želje da ga zaustavim i svu je pretakao u snagu. Nije se tome nadao, iznenadio se, izvukao ga, a krv me poprskala po licu. Kleknuo je na koljena, nož je pao pored njega. Čim se našao ponovno u mojim rukama, završio je u njegovim prsima, jednom, dva puta, tri. Suze su se slijevale niz moje obraze, šok me obuzeo, ali ostavio sam ga ondje gledajući direktno u te proklete oči. Hvaleći Bogu što se u njima život gasi. Znam da mi taj isti Bog nikada neće oprostiti za to što sam učinio, ni za ovo što činim unazad godinama, ali iskreno nije me briga. Taj isti Bog nije prstom mrdnuo kada je majka s mojih ruku otišla pravo njemu ispustivši dušu i ostavivši me samog, sa dva tijela i jednogodišnjom sestricom u stanu koji je natapalo jezero krvi. Taj isti Bog nije se pobrinuo za mene i Ester, nego nas je bacio u sirotište, razdvojio za zauvijek i učinio nas potpunim strancima. Za mene se pobrinula ulica, nitko nikada nije došao da me uzme k sebi, Ester je nestala nakon mjesec dana. Nikada je više nisam našao. Ester Mason ne postoji, njezino ime je zauvijek izbrisano, promijenjeno. Mogla je prolaziti pored mene na ulici svih ovih godina, ja ne bih znao. Ne pamtim ništa sa tog malog lica, osim osmijeha, osim tužnih očiju. Bila je tek beba, ali oči su joj bile tužne i dok se smiješila. Godinama kasnije  sam mislio da je to zbog toga jer je osjećala majčinu bol više nego ja, jer sve je krenulo s njenim začećem. Otac je nije želio, krivio je majku da je namjerno ostala trudna, kao da ona to može izvesti sama. Prokletnik. Nekoliko puta želio je ubiti svoju kćer, ali majka ga je spriječila u tome. Na kraju je ubio nju. Ubio je onu koja se borila za nas, koja nas je voljela, štitila i čuvala. Ubio je ljubav, a ja sam ubio njega. I nisam prestao. Ubijao sam bez milosti svakog tko je ikada pokušao nauditi ženi. Svakog zlostavljača, silovatelja, mučitelja. Nisam osjećao ništa. Samo olakšanje jer je jedan skot manje na svijetu. Nisu zaslužili. Nisu jebeno zaslužili disati pod ovim nebom. Kreni na nekoga sličnog sebi ako smiješ. Hajde, da te vidim govno! Ne zaslužuju se ni nazvati muškarcima. Tući ženu, silovati, maltretirati... Dok ja dišem i postojim to nećete moći. Naći ću vas i ubiti sve do jednog.

Zavrnem vodu, obrišem se, obučem čistu odjeću. Stanem ispred ogledala i pogledam svoj lik.

– Eon Mason moraš na posao. Dolje je klub pun ljudi, pun potencijalnih zlostavljača i manijaka. Jedan je noćas otišao u pakao, poslao si ga tamo s jednosmjernom kartom. Noć je još uvijek mlada, a ti si spreman. I uvijek ćeš biti. U oba života koja živiš ono si što jesi. Zaštitnik. Iako te nazivaju Osirisom, ti znaš što si. Ti zapravo i jesi... Bog. U svojim rukama imaš moć očistiti svijet od ološa, donijeti mir i spas onima kojima treba. Baš kao i Osiris. Bog smrti, uskrsnuća i života. Nisu pogriješili što su ti dali takvo ime. Zaslužuješ ga. – skopčam košulju do kraja i spustim se niz stube. Odradimo i ovu noć kako treba.