ㄖ丂|尺|丂🔚

3

 Gledam u mobitel kako zvoni već pola minute. Ne želim se javiti jer znam što me čeka. Znam tko je i znam da ovom paklu neće biti kraja sve dok ne pronađem onoga koji ga može okončati. Zvonjava ne prestaje, stežem šake, a zatim drhtavu ruku pružim prema ekranu i povučem prstom.

– Cole Barnes... – taj ljigavi glas s druge strane potjera mojim tijelom i bijes i mučninu.

– Uskoro ćeš se pozdraviti sa svojim bijednim životom proklet bio! Iskijat ćeš svaku njezinu bol, svaku suzu, svaku patnju – dok sve u meni drhti dok to izgovaram, on se samo pokvareno nasmije.

– Sam si to htio bijedniče. Rekao sam ti da se ostaviš toga, ali ti si htio pravdu. Htio si me uništiti, ali kako nisi uspio ja uništavam tebe. I nju. – čujem njezin vrisak u pozadini, hladnoća mi krene niz kičmu.

– Ubit ću te! Neću više nikoga čekati, naći ću te i ubiti svojim rukama. Ne diraj je! Samo je... jebeno je ne diraj – koljena mi klecnu od nemoći i padnem na pod između stola i kauča.

– Cole!!! – vikne i podere mi srce po stoti put. Želim vikati da me čuje, želim joj reći da izdrži, da se bori, da ću je uskoro naći i doći po nju. Da ću je oteti iz njegovih prljavih ruku i da nikada više neće nitko neće položiti prst na nju. Da nikada više neće biti ničija žrtva, da ću biti uz nju svakog dana, svake proklete noći sve dok dišem. Želim joj dati makar malo nade, ali nemam riječi u sebi. Nemam ništa što bi joj moglo dati snagu da izdrži, da ostane čitava pod njegovim udarcima, da ne izgubi svijest zlostavljana i zatvorena negdje skrivena od mene i svijeta.

– Dokle proklet bio? Dokle ćeš se iživljavati nad njom? Ja sam ovdje, mene želiš, zašto je mučiš kada sam ja onaj koji je kriv za tvoju propast!? Uzmi me odmah sada, nju pusti, ona ničemu nije kriva! Otac si joj pobogu!

– Nisam otac ovoj kučki. Nikada nisam bio. Ovo derle dovukla je moja žena u našu kuću protiv moje volje. I da nije bilo te kuje ti nikada ne bi prismrdio mom carstvu, nikada ne bi krenuo na mene jebeni detektivčiću. Da nije bilo te smrdljive balavice ja bih i dalje bio na vrhu. Ona te dovela pod moj krov, ona je kriva što sam ostao bez svega. Sada ćeš i ti ostati bez onoga što najviše voliš. Isto kao i ona. Ali, oboje ćete umirati polako, na mukama.

– Prestani više... Samo prestani. – nemam snage, bol koju osjećam u cijelom tijelu obara me, baca u ludilo. Povučem prstom po ekranu i prekinem poziv. Sklupčam se na podu i obgrlim rukama. Želim umrijeti. Želim nestati. Nema nade. Ja je ne mogu naći, a ne mogu naći ni onoga koji jedini to može. Onoga koji može spasiti je iz pakla. I svo ovo vrijeme tražim i ne odustajem uvijek s nadom da će osvanuti dan kada ću saznati tko je on. I stalno sam tako prokleto daleko. A, vrijeme prolazi. Ona je sva slabija, patnja sve veća, gušća i teža. Moram ga naći, moram saznati tko je i moliti ga za pomoć. Jedino Osiris može spasiti moju El iz ruku najgoreg manijaka kojeg sam ikada upoznao.

* * * *

Stojim pokraj drveta i promatram osvjetljene prozore. Na trećem katu vidim nju, upravo je nasula čašu vina, sjela za radni stol i otvorila laptop. Po položaju tijela sasvim je sigurno da pretražuje Internet, sigurno u potrazi za nekom novom vijesti o onome za kim traga. Obučena u laganu haljinicu ne osjeća vjetar koji vani šiba po obrazima, ona je na toplom i na sigurnom. Tako i treba biti. Tako bi sve one trebale biti. Uvijek. Ali, nisu. Samo dva kata niže ispod nje jedan je ološ upravo tri puta za redom udario svoju partnericu. Apsolutno mu ne smeta što su svjetla upaljena, ni što bilo tko izvana može vidjeti to čini. Nije ga briga, jer ni one koje prolaze pored prozora isto tako nije. Jebeno ne gledaju u ništa drugo osim ispred sebe i u svoje mobitele. Oni ne vide, oni ne čuju, ne osjećaju zlo koje poput izmaglice i smoga uvijek lebdi oko nas. Oko ovog grada, onog grada, oko cijele planete. Primaknem se bliže i vidim kako je nesretnica pala na pod, a njegova noga završila u njenom trbuhu. Zaškripim zubima, stegnem šake, noktima zarežem dlanove.

– Izađi! Samo jebeno izađi van govno jedno šugavo – molim se tihim glasom, jer ne mogu doći do njega dok je unutra, jebeno nikada nisam upao u nečiji dom i ubio manijaka batinama. Mada, ako ne prestane da je udara, ovo će biti prvi put da hoću. Njen plač je toliko tužan i glasan, da ne mogu da vjerujem da nitko, ali nitko od susjeda nije pozvao policiju i da ne čuju. Prokleti bili, zašto ne pomognete. Nebo mi usliši molitvu i vidim ga kako grabi jaknu i izlazi van ostavljajući je na podu samu, prebijenu. Izvučem mobitel iz džepa pozovem hitnu i izdiktiram adresu. U tom ga spazim kako nervozno pali cigaretu i kreće niz ulicu. Njegovi koraci su brzi, ali moji su brži. Pratim ga u tišini sve dok ne zađe u mračniji dio. Oakland je lijep, sunčan grad, ali kada ga noć zagrli njegove male, uske ulice postanu tamne poput rovova. Kad dođe do pola ulice ubrzam korak i postanem glasniji. Svjestan je da ga netko prati, pa stane u mjestu.

– Tko je tamo? Govori tko si ili ću te sasjeći. – iziđem iz sjene i krenem prema njemu bez riječi. Vidim da mu nije svejedno dok se ovolika mračna spodoba kreće prema njemu. – Stani gdje jesi smrade. Imam nož isjeći ću te.

– Osjećaš li strah pseto pogano? Osjećaš li kako ti se niz kičmu spušta znoj? Znaš što će se dogoditi zar ne? – koraknem još bliže, on ustukne. – Ne vrijedi ti da uzmičeš, sada si u mojim rukama. Nemaš kuda pobjeći.

– Što hoćeš? Makni se od mene!

– Sada više ne izgledaš tako jak ni opasan, otpadu od čovjeka. Misliš da ne znam što radiš? misliš da ne vidim kako noćima tučeš svoju partnericu? Kako zlostavljaš ženu koja te svake večeri dočeka za kuhinjskim stolom sa toplom večerom koju sama skuha za tebe? Misliš da ne pratim svaki tvoj korak i čekam te? O, da pizdo, čekao sam te. Čekao da te rastanem od bijednog života. Nisi ga zaslužio. Nisi zaslužio da dišeš ispod ovog neba kada udaraš i zlostavljaš onu koja se brine za tebe, koja ostaje pored tebe i nakon što je počastiš udarcima.

– Jebe se tebi što ja radim. Kučku treba naučiti pameti. Ne znaš ti ništa.

– O, da, znam ja puno toga. I više nego što misliš. A, sada ćemo vidjeti možeš li udarati mene kako udaraš nju. Možeš li nekoga jačeg od sebe pretući ili si jak samo kad su u pitanju krhki leptiri poput nje? – u trenu sam ispred njega, izbijem mu nož iz ruke pa ga zgrabim za vrat. Odignem ga od zemlje, a moja se šaka sama zalijepi za njegovu ružnu facu. Padne na cestu. Dignem ga, uhvatim za prsa i nabijem uz zid. Krv se već slijeva niz njegovu usnu. – Nikada više nećeš svoje prljave šape staviti na nju, jesi me razumio. Pozdravi se sa životom! – i samo tako ja znam da on nema nikakve šanse i ne dajem mu je. Moje šake udaraju svuda. Gdje god stignu. – Kakav je osjećaj? Vjerujem da ti je ugodno. Sada ćeš na svojoj koži osjetiti ono što si pružao njoj toliko dugo. – udarac jedan, drugi, treći, peti, dvadeseti. Stanem tek kad shvatim da se ne sjećam kada sam zadnji put udahnuo. Njegovo mlitavo tijelo samo ostane oslonjeno na zid, spuza se dolje i padne licem prema betonu.

– Proklet bio! – ispravim stegnute šake, obrišem ruke od trenerku, zapalim cigaretu. Pipnem mu puls, jedva ga osjetim. Možda i preživi, ali što će biti od njega kasnije sam Vrag zna. Ne osjetim ni najmanju grižnju savjesti što ga ostavljam takvog. Nije ni on osjetio ništa kada je svoju ženu ostavio prebijenu da leži na podu kuhinje. Meni je samo lakše što je još jedno pseto dobilo što je zaslužilo. Bijesno, odvratno pseto. Navučem kapuljaču i utonem u nju cijeli. Krenem nazad da provjerim je li hitna stigla i jesu li se pobrinuli za nesretnu ženu. Zavučem se između drveća kada vidim da je stavljaju u kombi na nosilima. Dobro je. Sigurna je. Pomoći će joj. I sada je slobodna, Ona ni ne zna da se njezin zlostavljač više neće vratiti. Možda bi me mrzila zbog toga, jer sigurno ga je voljela dok je ostajala nakon svakih batina. A, možda bi mi i rekla hvala, jer sada može živjeti bez straha, može obnoviti svoj duh i svoje tijelo i krenuti iz početka. Uvučem dim u pluća, sklopim oči pa ga izbacim. Kola hitne pomoći krenu, a kako se maknu ugledam Reini kako stoji pored u kućnom ogrtaču stegnutih ruku oko sebe. I kao da zna gdje da gleda, kao da je čekala ovaj trenutak, njen se pogled fiksira za moj. Ona zna da sam tu, pa iako ne vidi moje oči gleda ravno u njih, bez treptaja. Opusti ruke, ali pogled ne miče. U meni se sve sledilo. Ne mogu da se pomaknem, hipnotiziran sam plavetnilom tih očiju koje i u tami svojim sjajem uspijevaju da me zalijepe za tlo. Bosih nogu korakne na cestu i krene prema meni. Znoj mi se spušta niz leđa, ali ne mičem se. Ne mogu. 

Imali ste prilike malčice upoznati Colea. Nadam se da je malo jasnija njegova želja da nađe Osirisa. Hvala svima na podršci. Čitamo se dalje! LY, Senka.