ㄖ丂|尺|丂🔚

13

 – Gdje smo? – iziđem iz auta i zalupim vratima. Cijela ekipa priđe. Deset najkršnijih momaka koje imam L. je izabrao i poveo u Sandy Beach.

– Šefe stigla je lokacija na Lake bulevard...

– Znam. Dobio sam i ja. To je on. To je C. Nitko drugi ne zna šifre naših lokatora. Ne znam što je učinio ni kako je došao do njih, ali snašao se i dojavio nam gdje je.

– Kako je znao da ga tražimo i da...

– Znao je. Ne treba mu crtati. On i ja trebali smo se naći, ja sam došao, nisam ga zatekao, logično je da ću pokrenuti potragu za njim. Ono na čemu smo radili stiglo ga je i koštalo slobode, a koliko vidimo hvala nebesima još nije života, što znači da ih stignemo  spasiti. Vi se pobrinite za Colea, ja ću pronaći djevojku. – Luigi samo kimne. – Ne znam što ćemo zateći unutra ljudi, ali budite spremni. To je jedno jebeno govno i sasvim sam siguran da ima osiguranje na nivou. Što znači da ne prežu ni pred čim. Budite hrabri, naš brat je u pitanju i učinite sve da ga izbavite.

– Šefe, pod SVE misliš baš SVE?

– Obučeni ste i plaćeni da štitite, sada zaštitite našeg brata. Što god je potrebno L. Sve ide na račun firme. Greg Mackeen prljavi je kriminalac i oni oko njega koji ga štite ništa bolji nisu. Neće vas sigurno dočekati s kavom i keksima, nego oružjem. Ne gledajte na ništa i na nikoga. Cole je najvažniji.

– A, djevojka i Mackeen? – zataknem pištolj za pojas, navučem kapuljaču i udahnem duboko.

– On je moj!

*****

Kuća je na obali zaklonjena žbunjem i visokim drvećem. Sve i da je netko htio nije mogao zaviriti unutra. Na prozorima su rešetke i to s unutrašnje strane, znači lijepo uređen zatvor, tamnica i mučilište. Izvana sve i u polumraku izgleda pristojno, baš lijepo napravljena obmana za sve koji prolaze ovuda. Nije baš da je ljude briga za ono što se događa oko njih, nikada i nije bilo. Svijet je ogrezao u zlu, a oni kojima se ne događa samo okrenu svoje glave na drugu stranu i žive dalje svoje proklete živote. Nitko od stanovnika ove jebene ulice nije primijetio niti znao da se u ovoj kući skriva bjegunac od zakona, prokleti silovatelj djece, manijak kojem je mjesto na vješalima, ne u zatvoru. Nitko nije primijetio da u ovoj kući on muči i zlostavlja nevinu dušu, anđela od žene, ono za što sve u meni viče da je moje. I to tako biva desetljećima unazad. Zlo se događa iza zatvorenih vrata, u mračnim ulicama gradova, u institucijama koje bi trebale čuvati, braniti, davati nadu i sklonište, a ljudi kao neka bezdušna tijela samo kreću glave. Ja svoju nikada nisam mogao okrenuti. Bio sam dijete, ali znao sam da ono što je moj otac činio mojoj majci nije i nikada neće biti u redu. Nismo živjeli na poljani, živjeli smo u zgradi okruženi ljudima; ljudima koji su isto tako okretali glavu od patnje moje majke, gledali svoja posla i brinuli samo o svom dupetu. Da je makar netko od njih reagirao i poduzeo nešto možda bi moja majka još i danas bila živa, moja sestra pored mene, moj život drugačiji iz korijena. Da je netko spriječio demona od mog oca da ubije dušu u njoj, tko zna kakav bi moj život bio sada. Sigurno ne ovakav, to mogu da tvrdim. Nažalost, život je za mene imao drugačije planove i s nekim – sama nebesa znaju kojim razlogom ostao sam bez majke, ubio oca, sestra mi je nestala, život sam proveo okružen zlom, u sirotištu, na ulici. Odrastao sam uz zlo, ali nisam dopustio da me uzme pod svoje. Borio sam se i borit ću se dok dišem. Rekao sam, zarekao se i nikada neću prekršiti taj zavjet. Svjestan sam kakva mi opasnost prijeti ako netko otkrije tko sam, da sam dva čovjeka u jednom, ali nije me briga. Ono što je u meni važnije je od svega. Pravda koju moram sprovesti ja, kada nitko drugi već neće i ne želi.

Prišunjam se sasvim blizu kući, dva naoružana debila stoje ispred vrata. Bit će malo problem smaknuti ih da nitko ne primijeti, ali nije nerješiv problem. Svjetla u kući su upaljena iako je već tri izjutra, a kada se vrata otvore i kroz njih iziđe glavom i bradom jebeni Greg Mackeen, uhvatim se za pištolj. Refleksno valjda vrag bi ga znao. Siđe niz stube i krene preko dvorišta. Šunjam se iza ograde uporedo s njim i vidim da odlazi u malu dvorišnu zgradicu. Neka šupa, garaža ili neko slično sranje. Imam prilaz toj rupici, i kroz gustu, visoku živicu mogu vidjeti. Samo je jedan prozor naravno okićen rešetkama. Svjetlo je prigušeno i vidim kako na krevetu sklupčana leži plavokosa djevojka. Srce mi krene udarati kao bubanj, on priđe, uhvati je za kosu i svuče dolje s kreveta. Jebem li mu sve što ima na ovom bijednom svijetu đubre odvratno.