Kada od najranijeg djetinjstva gledaš pakao, odrastaš u njemu, osjetiš da si i sam njegov dio. Prepustiš se ili se boriš, nema trećeg. Gledao sam ga, doživio, ali mu se nisam prepustio.
Pisana od:18.03.2021.- 02.05.2021.
04.04.2021 #1 shortstory
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
– Stoj! Stojte gamadi! – čujem kako se onaj ispred prozora dere. Čujem lom, psovke tuču. To mogu biti samo naši momci, Došli su. Došli su po mene i nju. Eon Mason ti si jebeni kralj. Čuju se i prigušeni pucnji, nadam se da dečki nisu potegli svoje oružje. Već visim na onom prozoru koji gleda u hodnik, a onda samo tjelesina stražara koji me nedavno mlatio udari o staklo. Klizne dolje, a Freijeva faca sijevne mi pred očima.
– Ovdje je! – vikne, i uz snažan tresak vrata izlete iz šarki.
– Tako mi je drago da ste tu dečki! – Luigi uđe unutra, pa me zagrli.
– Dobro si C.?
– Jesam, malo ulupan, ali ok. – nadvirim se preko njegova ramena. – Eon? Gdje je on?
– Otišao je po djevojku. I po Mackeena.
– K vragu, moramo mu pomoći. Mackeen je naoružan, lud, on je jebeno bolestan L. Eon je u opasnosti – kažem, a on se nasmije. Zapravo svi se skupa nasmiju.
– Mason? U opasnosti? Od koga čovječe? Od nekog jebenog političara? C. Opusti se. Ne brini za Šefa. Bolje da pozovemo hitnu i mrtvačnicu, hitna za tebe i djevojku, a mrtvačnicu za Mackeena.
– Gdje je on? Gdje drži Em?
– Šef je upao u dvorišnu zgradu sigurno je ondje.
– Hvala vam dečki, hvala što ste došli.
– Mason bi nas sve pokidao da nismo. Idi C. Idi svojoj ženi, mi ćemo počistiti ovo sranje.
– Hvala dečki još jednom – kažem i krenem niz hodnik. Nemam pojma kuda idem, ali pratim glasove koji dopiru vjerojatno izvana. Naiđem na prebijene i svezane likove bez svijesti, netko je dolje već počistio nered. Vidim vanjska vrata pa izletim kao metak.
– C. Brate dobro si? – Xander izleti pred mene, prepipa me cijelog, pa kad se uvjeri da sam čitav, izvuče cigarete iz džepa pa pripali.
– Gdje je Eon? – pitam, a on samo cimne glavom. Ugledam ga kako izlazi iz te garaže skupa s njom, skupa sa suncem mog života.
– Em! – viknem i sjurim se preko dvorišta. – Emeraude, dobro si!? – grlim je i stežem, ljubim i diram obraze. Ne mogu vjerovati da je tu. Nakon toliko vremena opet je u mojim rukama, živa. Umorna, iscrpljena, ispijena sa podočnjacima ispod tih tužnih očiju, ali živa. Moja Emeraude, sve moje što imam.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
