Zatočena ( UREĐUJE SE)

"Gospodine"

"Jesi li sigurna"-zaustavi me Nikola prije nego što uđem u sobu. Potvrdno klimnem glavom i ulazim.

"Čekam te kraj aparata za kavu" dodao  je te otišao.

***

Pogled je uprt ka njemu, dok su aparati,infuzija i još raznorazna sredstva bila 'priključena' na njega. Spavao je,mirno uzdišući. Sjela sam kraj njega i razmišljala.

Što ako se probudi?

Što mu reći?

Hoće li se probuditi?

Ni sama nisam sigurna,sve emocije su pobrkane,misli prelaze s jedne na drugu.

Da li je vrijedan? Mozda.

Je li me povrijedio? Je. Itekako.

Vrti mi se film u glavi te uzdahnem.

Kako netko može toliko mrziti? Zamrziti sav zenski rod radi jedne zene?

Kako netko ima pravo povrijediti nekoga tko mu nista nije ni napravio?

Imam razuma,stvarno imam.To nije mala stvar. Nekada proslost nije lako ostaviti iza sebe,prijeci preko nje. Svi mi nosimo svoj kriz. Netko nastavi a netko pak ostane zarobljen. Samo zamislite da gledate kako vase dijete prolazi kroz sve to,dok ga netko psihicki zlostavlja. Dok ga riječima ubija u pojam,kako bi se osjećao manje vrijednim. Dok ga netko fizički zlostavlja te na njegovom tijelu ostavlja modrice,ožiljke neke i za vječnost.

Opet s druge strane i nemam toliko razuma. Koliko boli mi je samo nanio,koliko sam samo propatila,isplakala dušu iz sebe ali njemu nije značilo. Trpim,trudim se i vjerujem da će se promjeniti.

Tu sam iako je sinoć držao moj život u svojim rukama,ja sam opet tu i brinem se.

Brinem se kako je on.

Mozak mi govori kako ovo nije ispravno,kako se trebam odaljiti od njega,kako trebam pobjeći glavom bez obzira ali srce...eh,to prokleto srce,uvijek zavara ljude. Srce govori drugo,srce me vuče da ostanem i trudim se.

Luda sam,glupa,retardirana...znam sve ono najgore sam,jer poslije svega ja sam tu čekam ga da se probudi,da ga pitam je li dobro.

*****

Prošla su već dva sata on i dalje nepomično spava,a ja sam već umorna postala,leđa su već odavno ukočena od tvrde stolice. Odlučila sam otići,odspavati pa se vratiti.

I kad sam pomislila izaći začula sam svoje ime.

"A-anna"- bio je to hrapav i tih glas,jedva da se čuje.

"Liam!"-uzviknula sam te pošla k njemu.

"Pobogu Liam gdje ti je pamet bila"-upitala sam,a on je budala počeo skidati sve aparate sa sebe i ustati.

"Što radiš,ne smiješ se ustajati"

"Idem doma"-odlučno je rekao te se počeo oblačit.

"Liam,moraš odmorit"

U tom trenutku ušao je doktor.

"Gospodine Liam,morate strogo odmarati,dovest ćete svoj život u opasnost"

"Ja,Liam idem doma i nitko,ali nitko me ne može zaustaviti!"-povišenim tonom je rekao te krenuo izaći ali doktor je stao na vrata.

"Žao mi je gospodine ali ne mogu vam to dopustiti".

U sljedećem trenutku Liamov pištolj se našao na doktorovom čelu.Iznerviran,bijesan,lud.

Oduzet će još jedan nevini život.

"Go-osp-odi-ne "

"Liam,molim te ne čini to"-stavila sam svoju ruku na njegovo rame nakon čega me pogledao,ali ne ljutito već iznenađeno. Ovoga puta srce je opet prevladalo.

Mozak i srce su isto kao da na jednom ramenu imate anđela a na drugom đavola,dok anđeo gleda realnost,što je dobro...đavo te tjera da zavoliš njegovu mračnu stranu.

I evo ga,malo je kraći ali šta je tu je. Hvala vam na ogromnoj podršci i na razumijevanju. Oporavak je i dalje tu ali bolje je.

Da sam bar pod sretnom zvijezdom rođena. Na žalost nisam.

Pozitivna sam na Covid-19,tako da sam malo smantana i spavam po cijele dane,umorna sam,u ogromnim sam bolovima ali nije mi đava da mira i morala sam napisat nastavak pa čak i ako bude kratak.