Prvi i Posljednji

2. poglavlje

Pošto je Antonio dosta zaštitnički nastrojen kada su upitanju momci koji me žele smuvati, obukla sam se udobnije.

Crne farmerke i šira majica kratkih rukava koju sam svezala na struku i preko toga vesta dugih rukava koja je sezala do koljena.

Antonio: "Ajde, Mila, nemam cijeli dan!"

Mrzovoljno sam ustala sa kreveta i sišla u prizemlje. Što se tiče rane, i dalje mi flaster krasi dio čela, i dalje prokleto boli.

Ja: "Zašto moram uopće ići? Ne ide mi se. Nije zanimljivo. Ne poznajem nikoga, to nisu moji vršnjaci. Zašto me tjeraš na ovo?"

Gunđala sam mu sve so auta, ali me njegov ljutit glas prekinuo.

Antonio: "Moja dužnost je da te pazim jer je tata odredio tako! Ideš sa mnom milom ili silom i nemoj slučajno da napraviš neku glupost. Nisi dobila batine kada si bila mala, ali bi mogla sad kao već odrasla djevojka"

On je meni upravo prijetio?
Bez iti jedne riječi i s velikim razočarenjem u svoga brata, stavim kapuljaču jakne i uđem u auto.
Cijelim putem je vladala tišina, a kada smo stigli, odmah me povukao prema glavnom separeu.

Antonio: "Sretan rođendan, brate!"

Antonio je prišao jednom momku, bio je čak stariji od Antonia, ali ne puno. Rukovali su se i zagrlili, a onda su svi pogledi završili na meni.

Antonio: "Ovo je moja sestra Mila. Mila, ovo su moji prijatelji. Leonardo, Jakov i..."

Zagledala sam se u smeđokosog mladića koji nije obračao pažnju na mene već provjeravao nešto po mobitelu.

Antonio: "I Mihael. Mi smo tu, ako nesto trebaš"

Mihael: "Društvo, ja se vratim za pola sata"

Brzo se obratio Leonardu, dečku koji je slavio rođendan i prošao pored mene ne primjetivši me uopće.

Leonardo: "Nisi nam spominjao da imaš tako zgodnu sestru"

Leonardov prljav pogled govorio mi je sve. Postalo mi je neugodno pa sam odšetala kroz masu ljudi tražeći neku prostor gdje ću moći biti sama.
Ugledala sam poluotvorenu sobu i zavirila unutra, ali kada sam vidjela tko se nalazi na krevetu, brzo sam sepovukla u stranu.

Mihael: "Znaći to je to? Nakon svega?"

Razočarenje i tuga prevladavala je prostoriom.

Mihael: "U redu, razumijem. Onda... Sretno ti dalje"

Začujem teški izdisaj i tišinu iz prostorije. Ponovno provirim i zamalo da mi srce ne pobjegne u pete kada se susretnem s tamnim kestenjastim očima ispred sebe.

Mihael: "Jesu li te naučili da nije lijepo špijunirati?"

Ja: "Oprosti, bila sam u prolazu i..."

Nasmijao se i ako znam da ovaj smjeh nije bio pravi, ali je vjerojatno želio ublažiti moju napetost.

Mihael: "U redu je. A gdje si krenula? Zašto nisi kod momaka?"

Ja: "Ne sviđa mi se društvo. Svi su stariji od mene pa..."

Slegnem ramenima ostavljajući ga da razmišlja. Odmjeri me i ponovno vrati pogled na moje oči.

Mihael: "Koliko ti imaš godina?"

Ja: "Napunila sam osamnaest. Zašto pitaš?"

Čelo mu se nabora od začuđenosti, ali prešuti svoju misao.

Mihael: "Onako, djeluješ mi starije"

Nijemo klimnem glavom jer ne znam što bih mu rekla.

Čudno se ponaša, ali i njegov, predpostavljam, raskid...

Ja: "Čula sam dijelić razgovora... Prekinuo si s djevojkom?"

Njegovo se raspoloženje brzo promjeni.
Prođe rukom po vratu jer se pomalo unervozio. Kao da ne želi o toj temi.

Mihael: "Duga je to priča. Nego, želiš li sa mnom u šetnju? Nemam volje vratiti se na zabavu. Treba mi mir"

Promotrila sam dva kestenjasta oka i dobro razmislila.
Kud puklo da puklo.

Ja: "Može"

Prođem pored njega i smjestim prekrižim ruke na prsima osjetivši naglu hladnoću na goloj koži.
Noć je zaista hladna. Čudno, vjerojatno će kiša.

Mihael: "Izvoli, ne želim da se prehladiš pa da dobijem batine od tvoga brata"

Prasnem u smjeh čuvši njegovu izjavu, ali odbijem jaknu.

Ja: "Hvala ti. U redu sam ja. Nego, ti... Sve okej?"

Mihael: "Ne znam. Bili smo skupa više od dvije godine..."

Njegov izdisaj mi je govorio sve. Voli ju.

Ja: "Nadam se da je to samo jedna faza i da će se već u jutro predomisliti"
Zahvalno mi se nasmije i sjedne na prvu slobodnu klupu.

Ja: "Ja neću sjesti, hvala ti"

Mihael: "Zašto? Ne grizem"

Našali se na svoj račun i natjera me da se nasmijem.

Mihael: "Nego, Antonio nam nikad nije spominjao da ima sestru. Uvijek je govorio da je jedinac. Niste u dobrim odnosima?"

Zastanem na kratko i osjetim ponovno razočarenje u svoga brata.
Što sad da odgovorim?

Ja: "Duga je to priča. Morala bih ići. Brat će me tražiti, a ne želim da upadne u nevolje. Tata bi bio jako ljut na njega"

Naravno da sam slagala. Kao i obično.
Samo mi je dosta neugodno.

Ja: "Još jednom, hvala na društvu"

Zahvalim mu se prije nego što naoustim dvorište.
Pogled mi zastane na Antoniu koji se zvalio s nekom plavušom na fotelji pa se brzo okrenem i soucam s nečijim prsima.
Podignem pogled i susretnem se s Leonardom.

Leonardo: "A da se ti i ja malo zabavimo?"

Uplašeno sam odmahnula glavom i pokušala pobjeći, ali uzalud.
Pribio me uz zid i počeo ostavljati poljubce duž mig vrata.
Pijan je i užasno se osjeti na alkohol.
A da vrištim, ne vrijedi. Muzika je preglasna da bi me itko čuo.

Ja: "Leonardo, nemoj. Pijan si"

Pokušala sam ga odgurnuti, ali mi je snažno povukao kosu i natjerao me da ga gledam u oči.

Leonardo: "Želim da budeš moja, Mila. Želim da vrištiš moje ime dok te jebem toliko jako da ćeš me preklinjati za još"

Nesvjesno sam skupila noge dok se strah u meni budio.
Naglo me povukao za sobom i završili smo u jednoj od praznih soba.
Okrenuo je ključ i bacio me na krevet.

Ja: "Leonardo, preklinjem te. Pijan si"

Vrisnula sam kada mi je stegao ruke snažnim kožnim kajišom.

Boljelo je. Ovo sve užasno boli.

Ja: "Leonardo, preklinjem te..."

-

Na satu je otkucavalo pet dok sam ja sebe promatrala u ogledalu. Crne prlje po području oči, duga plava košulja koja jedva da me i pokrivala.
Nisam mogla napustiti sobu jer ne znam gdje je ključ.

Leonarso je zaspao, a ja...
Desilo mi se ono čega sam se najviše plašila..

Bacim pogled preko ramena i vidim kako Leonarso još uvijek spava.
Pokušam nekako ustati, ali bol je bila nepodnošljiva.
Bio je gori od monstruma.
Nekako sam ustala i ponovno pregledala pod.

U samom uglu, pod drvenim stolom, zasjaio se metal kojeg sam tražila.
Dihvatila sam ga i tiho napustila sobu te se odmah uputila potražiti barem nekoga da mi pomogne...