Prvi i Posljednji

14. poglavlje

Mila Evans

Točno tri tjedna je prošlo. Ne mogu vjerovati koliko vrijeme zapravi brzo leti. Danas si tu, sutra si već pod zemljom.

Nikad se ne zna kada ćeš umrjeti. Istina je da neću moći dugo preboljeti događaje one kiše noći, a činjenica da je Jakov izvršio samoubojstvo me još više pogodilo.

Okretanjem ključa u bravi stana, zaključala sam jedno poglavlje svog života i odlučila se na novo. Vraćam se kući.

Vraćam se u grad gdje mi je bilo najbolje.

Tamo su moji stari prijatelji, moja obitelj, moj brat... Svi moji voljeni.
Čak ni ne znaju da dolazim. Iznenadit ću ih.

Što se tiče firme koju smo Jakov i ja zasnovali, prebacila sam ju na Sebastiana.

"Kriminalca" kojeg su nepravedno osudili. Na svu sreću, pravda je pobjedila i izbavljen je iz zatvora dostojno i pravedno.

Prvo se idem naći s njim prije odlaska na aerodrom, a nadajmo se da neće biti gužve na cesti.

-

Nakon malo manje od dvadeset minuta, našla sam se u staroj garaži nekadašnje poznate tvornice u Londonu.

Sebastian: "Baš smo opsjednuti ovakvim mjestima, ha?"

Ovog puta sam se iznenadila njegovim stajlinkom. Crno ležerno odjelo stojalo mu je tako ležerno, više nema pirsing u obrvi i nekoliko tetovaža je definitivno ili uklonjeno ili prekriveno specijalnim puderom.

Ja: "Od kako smo postali bogati, odmah smo promjenili i imidž"

Naravno da sam se našalila s njim.
Prišla sam mu i zagrlila ga.

Sebastian: "Samo se ti zezaj sa mnom"

Odgovorio mi je kroz smjeh, a onda se odmaknuo i odmjerio mene pa onda kofer.

Sebastian: "Znači stvarno ne odustaješ od odlaska?"

Ja: "Mislim da mi neće dobro doći. Loša sjećanja. Ne mogu, odlučila sam tako. Ali.. imam nešto za tebe",

Otvorila sam torbu i izvadila crni fascikl o riješenju vlasništva onog stana. Pružila sam mu ga i pričekala njegovu reakciju.
Pažljivo je otvorio i krenuo listati po papirima.

Sebastian: "Ti se šališ, zar ne?"

Poprilično je iznenađen. To se da osjetiti.

Ja: "Ne, niti malo. Nadam se da će ti se svidjeti. Sav namještaj je izbačen i imaš mogućnosti raditi sa stanom što ti je volja. A evo i ključevi"

Iz džepa crnog kaputa izvadila sam ključeve stana.

Ja: "Jedan original i dva rezervna ključa."

Ponovno je promotrio papire, a onda me iznenada zagrlio.

Sebastian: "Ne znam kako ću ti se zahvaliti. Prvo si mi spasila mamu, pa si me izbavila iz nepoštenosti, a onda firma i ovaj stan. Nadam se da ćeš biti sretna. Zaslužila si"

Nekoliko suza je kliznulo niz moje obraze. Odmaknula sam se i obrisala slanu tekućinu.

Ja: "Ostat ćemo u kontaktu, to je definitivno. Kada god ti bude nešto trebalo, zovi. Tu sam. I sretno ti dalje."

Potapšam ga po ramenu i popravim mu sako te ga još jednom pogledam.

Koliko god zvučalo glupo i čudno, ali vezala sam se za ovog čovjeka u tako kratkom vremenu.

Primim ručku kofera i ubrzo se izgubim među zidinama stare garaže.

"Poštovani putnici, za pola sata sliječemo. Molimo vežite sigurnosne pojaseve. Hvala!"