Prvi i Posljednji

5. poglavlje

Ja: "Želiš li da i tebi napravim sendvič?"

Uputim joj pogled, ali ugledam nekoliko suza na njenim obrazima pa se zabrinem.

Kada shvati da ju promatram, brzo obriše vrele obraze i pogleda me.
Ne odlučim pitati što se događa. Dovoljna je tenzija među nama.

Mila: "Može, samo jedan"

Nijemo klimnem i izvadim izrezanu salamu i listove sira.

Potražim kruh i izrežem nekoliko šnita. Prvo njoj naoravim sendvič, a onda sebi i sjednem preko puta nje.

Ja: "O čemu si željela razgovarati?"

Mila: "Zašto si baš mene?"

Zastanem iznenađen njenim pitanjem, ali ni sam ne znam što bih joj odgovorio.

Ja: "Mila, kunem ti se da ne znam. Bio sam pijan. Pogriješio sam... Jako... Bila si nevina, zar ne?"

Lice joj u trenu probljedi te skrene pogled.

Mila: "Kako znaš?"

Ja: "Bilo je krvi na plahti... Trebala si vrištati, netko bi te čuo. Prokleto si trebala!"

Agresivno udarim šakom o stol i izazovem strah, ali sam jednostavno iznerviran. Mrzim samog sebe zbog toga.

Mila: "Nemoj, molim te... Ne ozljeđuj se.."

Primi moju saku i okrene ju na spoljašnu stranu. Bila je crvena, ranjiva, puna svega...

Mila: "Ovo nisi imao kada sam te vidjela u klubu. Što se dogodilo?"

Zabrinutost u njenom glasu... Pogledam ju i shvatim da joj oči suze.

Ja: "Nije bitno, proći će. Ovo hoće, ali tvoja rana na srcu nikada neće i to će me izjedati cijeli život, Mila. Ne mogu te normalno pogledati u oči. Mila, proganjat će me do kraja života. Kada bih mogao vratiti te trenutke, vratio bih svaki samo da se to ne desi..."

Tiho šmrcne i nagne se preko šanka, ali me njen postupak potpuno iznenadi.
Njene meke usne se nađu na mojima. Okus trešanja, neopisivo nježne, a opet ranjive.

Stegnem joj ruku i uzvratim istom mjerom. Onako nježno i polako, a onda se odmakne i pogledi nam se susretnu.

Mila: "Obećaj mi nešto"

Tiho prošapuće šmrčući i dalje kroz suze.

Ja: "Mila, ne želim da plačeš. Molim te..."

Obrišem joj svaku suzu s obraza, ali uzalud.

Mila: "Obećaj mi da si više nećeš nauditi"

Njeno sićušno čelo nađe se na mom, ali na kratko.
Dopustim joj da se smiri, a onda ju pogledam

Ja: "Obećajem"

Tiho prozborim i spustim poljubac na njene usne podižući se sa stolice kako bi joj bio bliže.

Mila pov.

Jutro je. Cijelu noć nisam mogla zaspati.
Leptirići u stomaku su radili dok sam razmisljala o poljupcima.

Tiho uđem u kuću, ali ljutita faca moga brata me zatekne na kauču u dnevnoj sobi.

Antonio: "Gdje si bila?!"

Ja: "Antonio, razgovarat ćemo kasnije. Idem se otuširati..."

Antonio: "Ne, sad ćeš mi reći. Gdje si bila, Mila?! Uopće nisi spavala kući!"

Glas mu je bio grub, hladan i zabrinut.
Trnci su me prošli tijelom, ali sam odlučila odgovoriti mu.

Ja: "Kod Leonarda. Zabrinula sam se za njega"