Prvi i Posljednji

15. poglavlje

Leonardo: "Mila, sve u redu?"

Sumnjičavo me promotrio dok sam ga pokušala ostati što normalnija.

Ja: "Da, da. Je. Oprosti što sam ti razbila čašu"

Pogledam u čašu koja je bila prosuta po cijelim pločicama.

Leonardo: "Mila, to je tvoja čaša"

Podignem pogled na Lea i shvatim što sam zapravo rekla i kako sam glupa ispala.

Ja: "Ovaj, da... tako je. Sad ću ja to"

Sagnula sam se kako bih počistila. U tom trenutku su se vrata zatvorila i zaključala. Podignula sam pogled i ugledala Lea koji me pažljivo promatra. Brzo sam se ustala.

Ja: "Zašto si zaključao? Znaš da se bojim skučenih prostora. Ovaj je poprilično skučen"

Histerično sam ga napadala i ako se zapravo ne bojim skučenosti već mraka. A mraka u prostoriji nema.
Bez iti jedne riječi, prišao je i pritisnuo svoje tijelo uz mene zarobivši me između umivaonika i sebe.

Leonardo: "Što se događa, Mila? Čemu ova uspaničenost?"

Šarao je očima po mom licu, zatim po usnama, a onda po vratu.

Leonardo: "Žila na vratu ti se napinje"

Palcem je lagano prošao po istaknutoj žili koja se nalazila na mojoj lijevoj strani vrata na što sam ja zagrizla unutarnji dio usnice.
Leo, ne radi mi to. Molim te.

Ja: "U redu sam ja. Morala bih ići"

Pokušala sam se izvući, ali uzalud. Jači je od mene.

Leonardo: "Mila, nisam glup. Zašto si uspaničena?"

Palcom i kažiprstom svoje desne ruke podigao mi je bradu tako da sam bila prisiljena gledati ga ravno u oči.

Ja: "Čini ti se da sam uspaničena. Nisam ja uspaničena!"

Umjesto da ušutim, samo sam nastavila izgovarati svakave riječi. Vatra u meni je bila sve veća. Ovo nije dobro. Napravit ću nešto i ostati bez njega.
Neželim da ode. Ne želim da me zamrzi.

Nekoliko puta je trepnuo zureći u mene i vjerojatno misleći da sam pala s Marsa, a onda se desilo nešto što nisam očekivala.

Njegove usne, pune skočnog okosa red bulla pomješanog s votkom, našle su se na mojim.

Priznajem, pogubila sam se. Izgubila sam se u njima.
Izgubila sam se u Leonardovim usnama.
Proklet bio!

Ruke koje su se nalazile na pomoćnom ormariču u kojem se nalazio umivaonik su pronašle put do njegovih prsa, a njegove ruke su pronašle put do mene. Desna ruka na mom obrazu dok budi svakakve poljupce, a lijeva na mojoj stražnjici koju je počeo stiskati kao antistres lopticu.

Ja: "Leo, ne bismo smjeli..."

Uzdahnula sam kroz nalet napaljenosti, ali on nije odustajao od nas.

Svukao je moju trenirku i u trenu se našao u trenu u meni. Kako ja nebih bila glasna, svaki moj uzdah je prikrivao poljupcima.

Ja: "Isuse!"

Prošaputala sam na rubu trudeći se biti što sam tiše mogla, ali je jače od mene.

Leonardo: "Svrši. Svrši za mene"

Prozborio mi je u uho prije nego li se zabio toliko snažno da sam osjetila nalet u stomaku.

Toliko snažno sam se stresla i prostenjala da nisam mogla vjerovati.
Sreća pa je društvo vani. Inaće bi me sram potpuno pojeo.