Prvi i Posljednji

6. poglavlje

Mila pov.

Prošlo je skoro dva tjedna od kako nisam čula glasa od Leonarda.

Zima nadolazi i još je žešća nego što je bila prošle godine. Snijeg uveliko pada, a to mi se niti malo ne sviđa.

Osjetim udarac u glavu pa se cimnem i okrenem prema Mihaelu.

Ja: "Hej! Nisi fer!"

Sagnem se i napravim grudu te mu uzvratim.

Mihael: "Sad smo jedan jedan. Ne buni se"

Izbeljim mu se i stresem ostatak snijega s kape.

Ja: "nos ti se crveni"

Nasmijem se prizoru i zadobijem poljubac u čelo.

Mihael: "a ti se sva treseš. Bolje da idemo negdje na toplo. Ne želim da se razboliš"

U zadnjih tjedan i pol smo nerazdvojni. Čitave dane smo skupa i sviđa mi se to. Barem ne slušam dosadne roditelje i brata koji mi kvocaju po glavi.

Ja: "Neću, ne brini. Idemo na kakao. Otvorio se nedavno novi kafić"

Povučem ga prema centru grada dok su tragovi u snijegu ostajali za nama.
Onako smrzli, smjestimo se u kut kafića i skinemo jakne i kape sa sebe.

Rukavice su mi bile potpuno mokre pa sam ih stavila u stranu kako bi se barem malo osušile.

Konobar: "Dva kakao?"

Upita onako radoznalo i s osmjehom.

Mihael: "Da i može li se kod vas nešto pojesti?"

Konobar: "Može, gospodine. Donjet ću vam Meni"

Mihael se zahvali i pogleda u mene.

Mihael: "Što, imam nešto na licu?"

Upita me zbunjeno jer sam buljila u njega.

Ja: "Gdje ti sve to stane? Reci mi, kako se ne udebljaš?"

Mihael: "Sve je stvar navika"

Kaže kao da je to ništa i pogleda kroz prozor pa ponovno u mene.

Mihael: "Želio sam te nešto pitati..."

Vratim pogled na njega i uspravim se.

Ja: "Pucaj"

Počeo je trljati dlan o dlan i cipkati nogom o pod. Unervozio se?

Mihael: "Uskoro će moj rođendan i moja obitelj pravi roštilj u vikendici. Želiš li mi se pridružiti?"

Zastanem na kratko potpuno zatečena.

Ja: "Ti to mene zoveš van?"

Bez razmišljanja... Samo mi je izletjelo...

Mihael: "Ako ćemo iskreno, da"

Skrenem pogled na kratko, ali ga ponovno pogledam. Što imam za izgubiti?

Ja: "U redu, može"

Kažem onako odlučno i ako ni sama ne znam da li je to dobra idea.

Leonardo pov.

Mjesec Studeni, toliko hladan i leden...
Toliko toga ubije u trenu. Toliko biljaka uvene i nestane, baš kao što je i ona...
Danas je tri godine od njenog gubitka. Tri godine kako je nema.
Tri godine pakla.

Rukom smaknem snijeg s natpisne ploče i otkrijem zlatna urezana slova u bijeli spomenik.
Maya Angeles. Velikim slovima ispisano.

Njena majka je inzistirala da budu slova ogromna. Da njen spomenik bude najljepši na cijelom groblju, i ako ja smatram da to nije bilo potrebno.
Njena majka, nikada ju nisam volio...
Ta žena je uvijek bila čudna. Ni ne čudi me što se predozirala i preminula.