Prvi i Posljednji

12. poglavlje

Xx: "Prvo, da se predstavim. Moje ime je Sebastian. Ja sam sin gospođe Margaret Dominguez. Sin žene kojoj ste donirali novce za lječenje. Samo sam se želio zahvaliti na tako velikoj gesti."

Zastanem promatrajući ga. Zašto je izabrao garažu? Od toliko silnih restorana, čemu baš ogromne prazne garaže.

Ja: "Nisam znala da ima sina"

Na moje riječi se podsmjehne i nasloni leđima na hladne zidove pune suhih mrlja.

Sebastian: "Duga je to priča. Uglavnom, aista Vam hvala. Da Vas nije bilo, moja majka bi već odavno bila pod zemljom. Ali sada ponovno radi u restoranu u kojem je radila sve ove godine"

Ja: "Nije to ništa, ali... Čemu smo se pronašli u garaži..."

Ne znam kako, ali usudila sam se pitati. Podignuo je pogled s hladnog betona i stvorio kontakt očima što nisam očekivala. Mojim tijelom su i dalje prolazili jezivi trnci kao i na samom ulazi.

Sebastian: "Bio sam u zatvoru... Sad kada sam izašao, ljudi mr gledaju sa strahom pa sam odabrao lokaciju gdje me se nitko neće plašiti."

Znači moji zaključci su bili točni. Čim sam ga vidjela, odmah se dalo primjetiti da je bio u zatvoru. Ali zašto je bio?

Ja: "Ahm, pa... Ako je to to, ja bih morala nazad u firmu. Što se tiće donacije, to nije ništa."

Osmjehnem mu se kratko i mahnem rukom napuštajući prazne garaže firme.

Zatvorim vrata ureda i promasiram sljepoočnice. Glava me ubija, ne znam što da više popijem kako bi prestala.

Jakov: "Ljubavi, stigli su materijali za novu kolekciju zimske odjeće"

Pogledam u Jakova koji je bez ikakvog upozorenja ušao u moj ured.

Ja: "Nisu li trebali stići tek sutra?"

Sve mi je pobrkano. Više ne znam ni koji je dan danas.

Jakov: "Ne? Danas je upisano. Jesi li ti uopće gledala današnji raspored?"

Namrgodio se i pružio mi ipad koji se do maloprije nalazio na stolu. Smjestim se u jednu od sofa i otvorim ga. Naravno da mi se ništa neda. No, ne želim svađu. Ne sad. Nema potrebe.

Ja: "U redu, zovi Leonarda da dođe u sobu za šivanje. Tamo će biti firmator s kojim surađujemo oko materijala"

Na spomen Leonardovog imena, Jakovljevo lice postalo je hladno i odbojno.

Jakov: "U redu"

Bez pozdrava napusti moj ured i zalupi vratima toliko snažno da sam mislila kako će otpasti. Što se s njim događa? Ne razumijem ga.

Čim sam ušla u stan, znala sam koliko je sati.

Jakov je sjedio na kauču s čašom viskija koju je vrtio u krug.

Odložila sam torbu u stranu i izula se te mu prišla.

Ja: "Hej, kada si ti stigao kući?"

Sagnula sam se da ga poljubim, ali se naglo odmaknuo i pogledao me krvavim očima.

Zbunjena njegovim postupkom, odmaknula sam se i krenula mu uzeti čašu iz ruke, ali je prorežao.

Jakov: "Zašto mi nisi rekla za tvoju i Leonardovu prošlost?"

Ja: "Ne razumijem o čemu pričaš?"

Ustao se, pomalo teturajući, i odložio čašu na stol te me pogledao s visoka.
Oči su mu bile tamne, toliko tamne da sam se uplašila.