Prvi i Posljednji

13. poglavlje

Leonardo Angeles

Parkirao sam auto kao da me sto vragova goni. Mislio sam čak da ću napraviti nesreću na putu do Miline zgrade.

Ulazna vrata su bila otvorena. Ne znam tko ih je ostavio, ali sam mu zahvalan na tome. Popeo sam se uz nekoliko stepenica i našao se pred liftom. Pozvao sam ga i ubrzo je stigao u prizemlje.
Na kojem je ono katu Milin stan?
5? 8? Ne, ne... nije tako....
10! Da tako je!

Pritisnuo sam tipku s brojem deset i vrata se zatvoriše. Nisam ni osjetio kada se pokrenuo, a kamo li kada je stao. Čim sam izašao, nisam mogao promašiti i da sam želio.

Jedan jedini stan na cijelom ovom katu. Profinjena zgrada. Ogromni prozori, crveni tepih, pličice sive boje i ogromni luster na samoj sredini hodnika. Prišao sam vratima i prvo pozvonio.
Jednom sam pozvonio, ništa. Drugi puta sam pozvonio, ništa.

Pritisnuo sam kvaku i vrata se odmah otvoriše. Odmah mi je za oko zapeo stekleni stol na sred dnevne sobe. Razbijen je.

Ja: "Mila? Jesi li tu?"

Pažljivo sam ušao u dnevnu sobu. Sve je razbijeno. Boca viskija ležala je na sred dnevne sobe, ostatak je bio proliven i već sljepljen s parketom.
Iz kupaonice su se oglašavali tihi jecaji. Zabrinuto sam prišao vratima i lagano pokucao.

Ja: "Mila, Leo je. Mogu li ući?"

Jecaji su naglo prestali. Nastala je tišina, ali ne zadugo. Ključ u vratima se okrene i ona se otključaše.

Lagano ih otvorim i ugledam Milu ranjenog lica i punu masnica. Stojala je preda mnomsamo u ručniku svježe otuširana. Odmah sam ušao i zatvorio vrata za sobom.

Ja: "Isuse, Mila! Što se dogodilo?"

Zabrinuto sam smjestio svoje šake na njene obraze.
Gledala me nijemo i u suzama.

Ja: "Mila, reci mi. Molim te. Što se dogodilo? Što ti je Jakov sve učinio?"

Naravno da znam kako je on za sve kriv. Proklet bio! Imao je sreće što se sam riješio muka!

Mila: "Samo... Nije me želio slušati... Saznao je za našu prošlost... Samo je krenuo..."

Zajecala je i bacila mi se u zagrljaj. Čvrsto, ali pažljivo, obavio sam svoje ruke oko njenog tijela i dopustio joj da se isplače.

Ja: "Polako samo. Sad sam tu. Antonio i Nina su također na putu. Molim te se smiri"

Gladio sam joj mokru kosu i polugola leđa nebi li ju barem malo smirilo.
I jeste, ali ne tako lako.

Smjestili smo se u dnevnu sobu gdje sam se bacio na mazanje njenih rana.
Najviše me boli što ju je udario bez imalo srama. Prokleti gad!

Sat je otkucao osam sati na večer. Promotrio sam prostor oko sebe. Uspio sam očistiti sve, a da ne probudim Milu. Jedva je zaspala.

Ja: "Rekao sam ti, našao sam ju u masnicama. Ne znam što se točno dogodilo. Ne želim ju još ispitivati o tome"

Antonijo: "U redu. Pobrini se da si ništa ne napravi. Nina i ja krećemo na aerodrom u četiri. Pošalji mi adresu"

Protrljao sam umorne kapke i bacio pogled na sićušno Milino tijelo. Spavala je tako spokojno na kauču. Mirno spava. Drago mi je zbog toga.

Ja: "u redu. Čujemo se onda kada sletite sutra."

Poklopim i odložim telefon na stol. Stalne obavijesti dolaze o samoubojstvu Jakova i događaj između njega i Mile. Ne znam kako će reagirati kada sazna da se Jakov ubio. Mislim, voli ga ipak...