Prokletstvo

11. Poglavlje

"Heej", javi se Ivana na ulasku u kuću. Baci torbu na pod kraj zida i prošeta se do kuhinje odakle dopire snažan i jako lijep miris maminih delicija. "O, stigla si, ima li išta novo u školi?", upita je mama zamjetivši njeno tijelo na ulazu kuhinje. Ivanu spopadne onaj osjećaj jeze, straha, onaj osjećaj gdje u 3 sekunde mora odlučiti hoće li mami reći za prizore u školi ili prešutjeti to. "Ma ništa, ko' i obično", odgovori Ivana prešuteći istinu koju je smatrala nevažećom za njezinu majku.

I tako ona polagano krene uz stepenice pa se baci na krevet u svojoj sobi. Dum, dum! Opet ona buka koja dopire s tavana. "Dat ću tom duhu još samo jednu šansu", pomisli u sebi.

Popevši se na tavan, zastane, no ništa se ne dogodi. Kad odjednom, podna vrata se zalupe, i svjetlo, koje je Ivana prethodno upalila, naglo se izgasi. Mukla tišina zavlada prostorom ispunjenim najgušćim mrklim mrakom. Ivani se sledi krv u žilama i srce joj počne lupati kao ludo. Počne se znojiti te osjeti krupne kapi znoja kako klize po čelu.

"Tko je tu? Što se događa?!", Ivana uspaničeno postavi pitanje očekujući odgovor. Ha haah hhaha! Začuje se nekakav jezivi dječiji smijeh. "Tko je tu?", ponovno upita Ivana odmah nakon jezivog smjeha. "Zar me ne prepoznaješ", javi se netko u mraku, dubokim ženskim glasom, "Ne vidim tko si, nisam taj glas čula otprije", odgovori Ivana drhteći od straha te se pripremajući na najgore.

"Možda ćeš shvatiti tko sam ako ti se pokažem", ponovno progovori spodoba u tami. Potpuna tišina ispuni prostor. Ivana se pripremila na najgore.

U jednom trenutku upali se svjetlo te se pred samim licem uplašene djevojke stvori ona lutka iz čijih je crnih, šupljih očiju tekla krv pa se preljevala preko lutkine haljinice te kapala na pod. Ivana je počela da vrišti te je pala na drvene daske poda. Okrenuvši se, počela je da ubrzano puže prema donjem otvoru.

Taman da se uhvati za vrh ljestava, povuče je unatrag neka nevidljiva sila za lijevu nogu te se ona pokušala zaustaviti snažno držeći daske, no samo je klizila. Derala se ne bi li je tko čuo, no bezuspješno. "Šta hoćeš od mene!?", zaderala se Ivana plačući, u trenutku kad se zaustavila gibati. "Ignorirala si me svaki put, pa je ovo bio jedini način da pridobijem malo tvoje pažnje", "Što sam ti ja skrivila, što sam učinila, objasni mi, molim te!", Ivana zatraži objašnjenje jadikovajući, "tvoja znatiželja dovela te do velike pogreške za koju ćeš mi platiti, nisi smjela ući u onu sobu, ono je bila moja soba koju sam proklela, željeći spriječiti da itko drugi sazna tajne mog mračnog djetinjskog života, ali očito da ima onih neustrašivih kojih nije briga za svoj život", "uradi mi što hoćeš, neću slušati naređenja od neke glupe lutke koja želi imati 100%-tnu privatnost, ne pada mi na pamet!", "o, vidim si me pogrešno shvatila, pa bi li promijenila svoje mišljenje ako ti kažem da neću naštetiti tebi već tvojim bliskima, haa??", arogantno se oglasi lutka.

"Ne, ovo je između mene i tebe, ne mješaj moju obitelj i prijatelje u ovo, molim te!", "Budeš li ignorirala moje zahtjeve, ovo više neće biti samo između tebe i mene", "Dobro, uradit ću sve što hoćeš od mene, samo nemoj ništa učiniti mojoj obitelji, molim te!", Ivana odluči popustiti, "A sada možeš ić', čut ćemo se mi opet, sada znaš tko sam i što sve mogu učiniti, ali zapamti: GLEDAT ĆEŠ ŠTO SAM I JA GLEDALA, OSJEĆAT ĆEŠ ŠTO SAM I JA OSJEĆALA!!!", i lutka iščezne u prigušenom svjetlu koje je nastalo nakon dugotrajne tame. Ivana zatim otrči niz tavanske ljestve.

Otrči do kuhinje, naspe sebi punu čašu Coca cole i eksira je. "Dobro si ožednila, smanji malo količine", progovori njena majka na kauču gledajući Ivanu kako pije colu, "Bome jesam", odgovori na to Ivana napustivši kuhinju nakon koje se uputila prema kupaonici.

Otvori česmu pa se umije ne bi li razbistrila misli i došla k sebi. Nakon polijevanja vodom, podigne glavu i drmne dijelom. U zrcalu, iza nje je sjedila lutka na veš mašini. "Vidiš, ja se pojavljujem gdje god ima zrcala, stakla ili bilo kakvih predmeta koji daju odsjaj, moćno, zar ne?", "tvoje pojavljivanje je bolesno", odgovori Ivana na iznenadni prepad jezive lutke. "Ok, šta sad hoćeš?", "Zaigrajmo igru. Prva runda - pješačenje tisuću suza. Hodat ćeš po cijeloj četvrti i oko nje 2 sata, bez zaustavljanja. Tako bi mene moji roditelji običavali kažnjavati kad bi slučajno pogriješila. Ako to ne učiniš, nemoj se čuditi kad vidiš svoje roditelje s nožem u vratu ili obješenih o debelu granu vašeg dvorišnog drveta", "dobro, učinit ću to, samo nemoj nauditi mojim roditeljima, molim te!", "ja držim do svoje riječi, a ti?", te lutka izčezne.

Ivana je bila spremna za dugotrajan i bolan hod. Obula je svoje džogerice i tenerku pa krenula van. Nije se zaboravila javit mami pri čemu joj je slagala kako ide vani s Anom. Laknulo joj je kad je čula od nje da neće izlaziti iz kuće.

Bilo je već 5 sati posljepodne. Ivana tako prijeđe kućni prag spremna na sve samo kako bi zaštitila svoju obitelj i najmilije.