Prokletstvo

10. Poglavlje

"Što je bilo?! Ivana, je si dobro?", zabrinuto je upitala njena mama kad je upala u sobu s tatom. "Imala sam noćnu moru", odgovori joj ona polako dolazeći sebi. " U redu dušo, pokušaj ponovo spavati, i nemoj mislit' na to", utješi je otac.

Ujutro se probudila kao i obično, obukla se za školu i spremila knjige. Opravši zube, na ogledalu je vidjela dvije crvene točke koje su polako tvorile oči. Te oči koje su izgledale kao dno pakla prodorno su buljile u Ivanu i njenu dušu. Ivana, opčinjena prizorom u ogledalu, nije mogla pomaknuti niti jedan jedini dio svog tijela. Nije imala snage niti vrisnuti. I odjedanput, oči brzo izčeznuše te se ogledalo razbije u tisuće komadića.

Čak je to čula i njezina majka koja je odmah dotrčala te zatekla prestravljenu kćer i slomljeno ogledalo u kupaonici.

"Šta se dogodilo, Ivana?!", zaprepašteno upita njezina mama pa priđe staklu i Ivani. "Ja...ne znam...samo sam...ušla, i ...", "I što, što se dogodilo, reci mi, molim te!", zabrinula se njena mama i shvatila kako Ivana prvo treba doći k sebi pa joj je rekla da sjedne a ona će joj donijeti čašu vode.

Nakon što je došla sebi, Ivana je ispričala što joj se dogodilo. "Bit će da si halucinirala, a staklo je i onako bilo staro", odgovorila joj je majka koja nije vjerovala priči njezine kćeri. "Ali to je istina, znam što sam vidjela, nisam luda, a ponajmanje lažljivica!", samouvjereno je odbrusila mami. "Ok, ali mislim da je sada najbolje na to zaboraviti", rekla je mama.

Ivana se obukla i spremila za školu. Pozdravila je roditelje i izišla iz kuće. "Ah, hvala Bogu pa je petak", pomislila je. Prilazeći školskoj zgradi, ugledala je Mrtvicu kako opet ulazi u školski podrum. Ovog puta, unosio je nešto u vreći, onako, malo duže. Dok joj je pogled zapeo za njega, Ivana se sudarila s nekim dječakom.

"O, oprosti, stvarno nisam gledala, žao mi je", "Nema veze, sve je u redu", neznanac prekine njeno pravdanje. "Ja sam Marko, a ti?", upita je, "Ivana, drago mi je što se nisi naljutio, stvarno sam nespretna", "Nije bitno, nego, koji si razred?", "Sedmi, ti?", "Ja sam osmi razred, a...", začuje se zvono, "Ee, moram ići na nastavu, vidimo se neki drugi put, može?", "Može, bok", odgovori neznanac Marko.

U učionici su je čekale njene prijateljice kojima je ispričala kako je ponovno vidjela Mrtvicu, no nije htjela spomenuti jutarnji incident u kupaonici. "Bio je visok, plavih očiju, smeđe kose i fino obučen...", pričala je Ivana svojim prijateljicama o Marku te da ga namjerava još bolje upoznati.

Prvi sat - Biologija. Nastavnik je govorio o probavnom sustavu i njegovoj namjeni u ljudskom organizmu. Nakon pisanja na ploči, nastavnik je pitao za zadaću. "Pa dobro, ja sam je napisala", rekla je Ivana u sebi sa sigurnošću. Kad je na njoj bio red za pregled zadaće, Ivana je samovoljno i bez straha otvorila radnu bilježnicu.

"Što je ovo, Ivana, pa ti nemaš ništa napisano!", nastavnik se zaprepastio jer zna da ona uvijek ima zadaću. "Pa kako, bila je napisana, kunem se", Ivana se zaprepastila buljeći u neispunjenu radnu bilježnicu iz biologije. "Ovog ćeš puta dobiti minus, ali nemoj mi sljedeći put doć' bez zadaće", upozorio ju je. Kristina se zlokobno nasmijala tri klupe iza. "Pa dobro, svakom se može dogoditi da zaboravi zadaću, ta nije propast svijeta", tješila ju je Ana. "Bože moj, to se meni puno puta dogodilo, pa nemam razlog za žalost", uključila se i Maja.

"Nije stvar u neurađenoj zadaći već u tome što sam zatekla zadaću napisanu u svojoj sobi, a sad je nema", pokušala je objasniti Ivana. "Wow, e to je čudno!", odgovorila je Maja. "Ma mora da je bio neki jako realističan san", skeptično je rekla Ana, "Aa, zašto mi nitko ne vjeruje?!", izrekla je Ivana na glas te s nastavnikovim odobrenjem otrčala u WC.

Tamo se umila i napila vode. Kad drugi put pogledala zrcalo, ugledala je onu istu lutku koju ima kod kuće. Snažno je vrisnula i okrenula se ne bi li vidjela da su te zastrašujuće raširene oči realne. No nje nije bilo iza, samo onaj isti sumorni umivaonik kojeg su svi đaci ugledali za vrijeme nužde ili u želji da se samo prošeću.

Vrativši se natrag u učionicu, prijateljice joj priopće da će sutra imati pidžama party navečer kod Maje. "Ajoj, sorry cure, ali večeras idem kod maminih rođaka izvan grada i ostajem sve do nedjelje", sažalno priopći Ivana, "Baš moraš ići?", javi se Ana, "Baš", potvrdi Ivana. "Pa dobro onda, možemo to odgodit' za sljedeći vikend", "Stvarno?!, a baš vam hvala cure, super ste!". Oglasi se zvono.

2. sat - likovno. Tema - pejzaž s toplim bojama. Svi su započeli sa slikanjem pa tako i Ivana. Dok je kistom klizila po papiru, prisjećala se seoskog krajolika kod svoje bake. Crtajući brdašca narančastom bojom, dvaput je prstom dodirne Matea koja sjedi klupu iza. "Pazi malo, skoro sam uništila rad!", ražesti se Ivana, "Šta trebaš?", upitala je malo smirenijim tonom. "Kojom bojom treba pozadinu?", upitala je Matea ispričavajući se Ivani na mogućem incidentu likovne umjetnosti, "Ja mislim da treba plavom kao i obično", "OK, onda". Okrenuvši se, Ivana se prestravi. Na njezinom radu pisalo je velikim slovima - SMRT. Protraljavši oči, njezin rad bio je onakav kakvog ga je i naslikala. Snažno je odahnula i srce je prestalo prejako kucati.

Prošlo je još sati i nastava je završila. Kad su se Ivana i krug prijatelja i prijateljica ispričali ispred škole, svi su otišli svojim domovima.