Prokletstvo

14. Poglavlje

Nakon zajedničkog doručka, neki su sjeli gledati TV, neki pospremali stol, a Ivana je odvukla Matea vani.

"Ona je ovdje", rekla je Ivana okrećući glavu da vidi gleda li ih itko, "Tko? Ona lutka o kojoj si mi pričala?", odgovori Mateo pitanjem, "Daa, vidjela sam je u wc-u, i rekla mi je da ju je moj tata spremio u auto, ali ona ga je kontrolirala", "čovječe, pa onda tako može kontrolirati bilo koga od nas", "znam, bojim se", i zagrlila je Matea.

Dok je bila pripojena uz njegovo tijelo sjetila se da ode i pogleda ima li lutke u autu. Oboje su potrčali i Mateo je otvorio prtljažnik. "Nema je", "jesi sigurna da nisi sanjala ono što si mi maloprije ispričala?", posumnjao je rođak, "kažem ti, to nije bio san, vjeruj mi", "ok, vjerujem ti", rekao je Mateo samo da smiri Ivanu, "ajmo u kuću", predložio je on.

U kući su bili za računarom i igrali igrice. "Ha, 1:0", hvalila se Ivana kad je zabila gol u FIFI, "ne bi baš rek'o", rekao je Mateo pa je rezultat sada bio 1:1. Da skratimo priču, utakmicu je dobio on s rezultatom 4:1.

I tako, sunce polako počinje zalaziti, a Ivana i Mateo lagano se šeću oko kuće. "Mama, šta radiš tu?", upitao je Mateo svoju mamu vidjevši je kako izlazi iz štaglja (mjesto gdje se čuva sijeno), "ma htjela sam pogledati jesmo li bacili onu našu drobilicu za meso", odgovorila je ona, "ok", rekao je on. Nakon što je otišla, Ivana je uhvatila Matea za majicu i rekla mu tihim glasom: "To je ona", "tko?", začuđeno je upitao, "duh one djevojčice je kontrolira", "misliš?", "daa, zar ti nije zvučala pomalo čudno... ajde, idemo vidjet' šta je radila unutra", izgovorila je ona i povukla Matea za ruku.

Štagalj je bio mračan. Upalili su svjetlo. "Vidi, ljestve!", viknula je Ivana čim je uočila visoke ljestve koje vode na platformu iznad poda a obično leže na tlu, "idem gore!", rekla je opet i u odluci da pojuri gore, zaustavi je on, "hej, ljestve su nesigurne, nemoj se penjat'", upozorio ju je, "ali moram znat' šta je gore radila", naljutila se Ivana, "stani, ja ću se popet'", i s tom odlukom Ivana je ostala na mjesto dok se rođak počeo penjati. Dospio je skoro do vrha, no svjetlo se naglo ugasilo. "Šta je bilo?", zaustavio se, "zašto si ugasila svjetlo?", pitao je rodicu, "nisam ga ja ugasila", odgovorila je iskreno, "pa samo ga...", ne dovršivši rečenicu, svjetlo se na jako kratko vrijeme upalilo, i pored Matea se ukazala djevojčica o kojoj je Ivana pričala, širokih, otvorenih usta ispunjenim tamom i šupljih očiju iz kojih je izlazilo zlo. Začuo se Mateov vrisak (muški) i on je pao sa ljestava, srećom na manji sloj sijena što mu je dosta ublažilo pad. "Mateo, gdje si!", zaderala se Ivana i potrčala prema mjestu gdje je čula pad, "tu sam...", teško je izgovarao on pruživši ruku koju je zatim povukla Ivana. Uganuo je nogu pa se morao držati uz nju. Polako su krenuli izaći van, ali ogromna vrata su se zalupila pred njihovim očima i zaključala. "Nee!", žalosno je i glasno izgovorila Ivana, "ajde faco, pokaži se!", ljutito i sav isfrustriran izgovorio je Mateo. Sve je umuknulo.

"Zar si mislio da neću?", iz tišine izroni stravični glas, "dosta je bilo igrica, tko si ti!?", opet se javio Mateo, "ne bih baš rekla", izgovorila je spodoba pokazavši im se pred očima dok ju je snop svjetlosti obasjavao. Ivana i Mateo se udaljiše korak. "Kada ćeš više prestati!?", izreče Ivana sva uplakana od straha, "kada dobijem ono što ŽELIM!!!", bjesno se izderala i bacila na njih drvene letve, kojima su njih dvoje izbjegli i pali na tlo. Mateo je zatim ugledao drvenu dasku u blizini njegove glave i uhvatio je. "Jesi dobro, Ivana?", "Jesam, ti?", kašljala je. Djevojka je i dalje stajala na istom mjestu i lagano se smijuckala, onako, zlo. Mateo se podigne držeći dasku obama rukama i zaleti se prema spodobi te svom snagom zamahne daskom ne bi li je udario. No, ona je izčeznula, a Mateo je stao sav zadihan. Kad odjednom, neka nevidljiva sila povuče ga snažno unazad te on ispusti dasku i udari od drveni zid. "Mateoooo!!!!", vrištala je Ivana s ispruženom rukom i sva u plaču. Potrčala je prema njemu, no pred njom se stvori crna spodoba od djevojčice i ona se posklizne i padne. "Nisi ispunila moj zahtjev, već si pobjegla misleć da si me se nakratko riješila? E, pa sad ćeš platiti za to!", opet nestane u polutami. "O, ne! Ubit će Matea! Kako ću je spriječiti?", uhvatila je panika. Osvrćući se oko sebe, ugleda onu lutku na višoj platformi. "Pa da! Kako se toga nisam prije sjetila?", odmah, bez oklijevanja potrči prema ljestvama i krene se penjati do lutke. Dok se penjala, rekla je: "Ako je želim ubiti, moram uništit' njezinu vezu sa ovim zemaljskim svjetom, a to je lutka!", vođena idejom i voljom da spasi svog rođaka, hrabro se uspinjala do vrha.

Blizu kraja, puknu dvije daske na ljestvama, no Ivana se snažno uhvati za drvenu platformu i podigne svoje tijelo na nju. "Nećeš me zaustavit'!", odlučno se suprotstavila mrtvoj djevojci, "nikad me se nećeš riješiti!", pakleno je rekla zla spodoba koja je zatim bacila veliki snop sijena na nju, ali bezuspješno, jer se Ivana spretno izmakla. Nastavila je dalje hodati i stigla do lutke, ali jedini predmet kojim bi je mogla ubiti bila je sjekira udaljena 2 metra od nje. Potrčala je ne bi li je uzela, no duh zle djevojčice naglo je pomjerio sjekiru i bacio na tlo s platforme. "Nee!", viknula je hrabra Ivana nagnuvši se na ogradu, koja je netom i pukla pa se i ona našla na tlu u sjenu kao i sjekira te lutka koju je čuvala u ruci. Uočivši sjekiru, brzo ju je uhvatila i zatim ugledala crnu spodobu kako podiže nož da ubije Matea koji je bio u nesvjesti. I Ivana je podigla svoje oružje te se u tom trenutku crni duh djevojke okrenuo i poletio do Ivane sa svojim posljednjim riječima: "Neeee..." - i njezin lik nestade. Gotovo je. Sjekira je pala. Tijelo i glava lutke bili su odvojeni hladnom oštricom spasa. Ivana je odahnula.

"Mateo!", sjetila se svog rođaka i brzo potrčala do njega. Tresla mu je tijelo i glavu. Ništa. Nema reakcije. Nema buđenja. I u trenutku kad su joj sve lađe potonule i kad je izgubila i zadnu kap nade... čula je sitne riječi utjehe: "Uz tebe sam". Pogledala mu je u lice i licem prepunim sreće i vrisnula: "Živ si!" te ga jako zagrlila. Takav prizor nije se mogao platiti ni čim. Izgledao je kao da će trajati vječno. Ne nudite truda da ga pokušate opisati jer je on neopisiv. Jednostavno pun sreće i zadovoljstva.

Prekinuo ga je upad roditelja koji su istog trena pohitili do svoje djece i jedan od njih upitao ih je: "Jeste li dobro? Šta se desilo ovdje?", a Ivana je odgovorila: "Ne biste nam vjerovali". Roditelji su pogledali jedno drugo u čuđenju.

Idućeg jutra sve je bilo u redu. Ivana i Mateo nikad se nisu osjećali sretnije. "Oprosti što ti nisam vjerovao", "nema veze, ionako je sve gotovo", odgovorila je ona. Zajedno su svi doručkovali i sve je bilo razjašnjeno. Ivanina obitelj spremala se za povratak doma. Svi su se pozdravili međusobno i rastali.

Ivana je htjela priču zadržati za sebe pa nikome nije govorila o njoj. Opet je susrela onog dečka kojeg je nedavno susrela. "Hej, hoćemo na piće poslije škole?", "može", kimnula je glavom smješeći se. I tako možemo reći da je počela njihova veza, ali o tome nećemo sad.  Samo nek' je happy end!

I da, skoro da smo zaboravili na onog čudnjikavog domara. On svoje vrijeme uglavnom provodi u kotlovnici škole. Zuji šivaća mašina, na stolu materijali, alati, platno, komadići vate, boje,... pogodite o čemu se radi :) Odgovore u komentar.

                                               Kraj