Prokletstvo

7. Poglavlje

"Bip, bip, bip, bip...", uključi se alarm na mobitelu koji Ivanu nevoljko probudi. "O bože, moram u skolu", lijeno izrekne i počne se vući po krevetu kao prebijena mačka. Ugasi alarm i počeše zatiljak glave. Ustane se s kreveta i odvuče se do kupaonice, umije se i opere zube. Obriše lice i vrati se natrag do sobe u namjeri da se preodjene. Obuče crne tajice zog sata tjelesnog kojeg ima danas, plavu majicu i tanku ljubičastu jaknu. Počešlja kosu i siđe niz stepenice na uobičajeni kratki doručak.

Na stolu su je čekale žitarice s mlijekom, a njena mama u tom je trenutku razgovarala s prijateljicom koja je kuharica, također. Ivana slegne ramenima i sjedne za stol jesti posluženi obrok. Srkala je mlijeko a žitarice grizla kao kombajn. Nakon doručka nagnula je usta nad sudoper i oprala usta, pa se obrisala. "Dobro jutro, dušo, je si li se najela", upita njena mama nakon što je završila prethodno spomenuti poziv od 5 minuta. "Da, jesam, knjige sam spremila pa je sad vrijeme da se krene", "OK, dušo, budi dobra, vidimo se poslije škole", odgovori mama i poljubi kćer smiješući se.

Ivana iziđe iz kuće i krene prema školi. Živjela je u predgrađu, u blizini Osijeka. Do škole pješačila je kratko, nekih 300 metara. Promet nije bio gust pa ona nikad nije imala problema sa prelaženjem ceste, ali je uvijek bila na oprezu. Jednom se na prvom raskrižju od Ivanine kuće dogodila prometna nesreća. Dva automobila, jedan Peugeot, a drugi Opel, sudarili su se i izazvali zastoj u promet. Poginuo je vozač Opela, a ostali su bili teže ozlijeđeni. Sda znate razlog Ivaninog opreza u prometu.

Kad je došla pred školu čekala bi ju Ana i njena druga prijateljica Maja. Prije početka nastave sjele bi na klupu i pričale o školi, modi, filmovima, tračali o nastavnicima itd. Današnji trač bio je posvećen nastavniku Stanislavu Mrtvici. Prvo, svi su se smijali njegovom prezimu - Mrtvica, drugo, kada bi netko pričao na satu on bi tog (m)učenika gledao raširenim očima, za koje bi čovjek pomislio da će iskočiti iz glave i odpepati na stol, te izbočene donje vilice u zatvorenim ustima. Jednom ga je jedan đak upitao: "A nastavniče, zašto u Africi više ljudi umire nego u Europi?", za informaciju, Stanislav je predavao zemljopis. Tada je nastavnik bacio dnevnik od stol i rekao: "Nije te briga!". " Neki dan me je susreo na vratima od informatike i rekao mi: "Promatram te", stala sam kao ukopana", potvrdi Maja, "da, i ja sam ga jednom vidjela kako ulazi u podrum svoje zgrade i gleda uokolo kako bi provjerio da ga nitko ne posmatra", uzbuđeno doda Ivana, "pratila si ga?", začudi se Ana ali konverzacija se prekinula kada su začuli zvono za ulazak.

Kad su ušli, priključili su se razredu te zajedno zakoračile u kabinet hrvatskog jezika. Ivana je sjedila sa Matijom, crnokosim dječakom koji se volio šaliti i pričati šale. Ona mu se stalno smijala i bilo joj je drago što sjedi s njim nego s nekom glupačom jer je nastavnica imala svoj režim sjedenja koji je bio muško - ženski i žensko - muški, nikako istospolno.

Od muških prijatelja najdraži su joj bili Matija, ranije spomenut, Patrik i Filip u kojeg je nakada bila zaljubljena, ali sada nije mogla shvatiti zbog čega je poludjela i hodala s njim. Iza nje sjedila je Ana i štreber Ante prema kojem su se najviše okretali na matematici, fizici i kemiji. Najveći šećer, ali ne onaj "ljubavni", bio je Ivan. Zvali su ga tako jer se stalno prosipao i iz njegovih usta mogao si čuti samo koju glupost. Uglavnom, najveći neprijatelj bila joj je Kristina, koja se voljela folirati i praviti se simpatičnom i duhovitom, ali je zapravo bila najveća glupača koju je ova škola ikad poznavala. 

Uglavnom, u Ivaninom razredu, VII.c bilo je 26 učenika, a prijedsjednik je bio Patrik. Nakon određenih sati i mnogo zadaće stigao je i posljednji sat, fizika. Na tom je satu Ivana sjedila sa Anom jer je nastavniva Marina bila senilna pa je zaboravljala gdje tko sjedi. Vježbali su pretvorbe mjernih jedinica, ali Ivana s tim nije imala problema. Ana ju je pitala za rješenja primjera u zadatku koja je, naravno, dobila. Iza je sjedila Maja s Andreom, plavušom koja je samo mljela, mljela, mljela i mljela kao aparat za kavu. Maji je to smetalo, pa ponekad isključi uši, no to nije uvijek pomoglo. 

Kada su sat i ujedno nastava napokon završili, Ana je rekla Ivani za jednu novu pjesmu, a ona je obećala da će je potražiti. Ona, Ana i Maja vraćale su se kući kad su zastale ugledavši Mrtvicu kako ulazi u podrum škole, kotlovnicu. "Što li sad smjera?", zapitala se Maja gladeći svoju bradu desnom rukom. "Hoćemo li pogledati?", upita Ivana njih dvije gledajući ih u oči. "Mogli bismo", odgovori Ana i njih tri zatim sporo došetaju do vrata gledajući na okolinu. Kad su se uvjerile uđu kroz vrata i lagano krenu silaziti niz stepenice pokušavajući stvoriti buku. Dolje su upalili svjetlo i bila su još jedna vrata, onako ispucane farbe, isušenog drveta, ali mjedene ručke. Ana potegne ručku i pogleda Ivanu i Maju u oči, a one uzvrate na isti način.