Prokletstvo

9. Poglavlje

Ivana se fino uredila i obukla te je spremna izašla iz kuće. Pozdravila je mamu i rekla joj da će je nazvati kad završi film. Laganim koracima stigla je do kina i ugledala Anu koja joj je uzvratila mahanjem rukom. "Hej, šta ima", "a ništa, nego, hoćemo li ući unutra", odgovorila je Ivana i pokazala prstom prema kinu. "Može, hajde".

Kad su ušle u kino, kupile su ulaznice i kokice te pričekale dok muškarac koji radi tu nije otvorio vrata dvorane. Stalno su povirivale na sat i išekivali odobrenje za ulazak. "Možete ući", rekao je muškarac i otvorio im vrata. Odmah su ušle i sjele na svoja sjedala. Dvorana je bila skoro napola puna, valjda zbog kvalitete filma koje su odlučile gledati. Space fall, znanstveno-fantastični triler koji je svojim trailerom očarao mnoge gledatelje, uspio je oduševiti i Ivanu i Anu. "Evo ga, počinje", uzbuđeno je šapnula Ana Ivani dodirnuvši je dlanom po nozi.

Radnja filma temeljila se na budućnosti koja obuhvaća ljudsku znanost i tehnologiju te otkrića u svemiru. Radi se o skrivenoj organizaciji u SAD-u koja krije informacije o čovjekovom prvom posjetu Mjesecu 1969. godine. No iza njih se krije tajna operacija čiji je cilj bio obnavljanje snažnog oružja kojeg su prije 3000 godina izgradili nepoznati narod iz druge galaksije. No u vremenu radnje filma, 2074, informacije procure preko Rusije, koja ih je otkrila, ali to nikom ne izdaje zbog svojih interesa da se domogne oružja i raznese američki kontinent. No američki veleposlanici preduhitre Rusiju u ostvarenju svog plana te obavijeste Bijelu Kuću o mogućoj katastofi. Amerikanci šalju svoju raketu s posadom od 8 putnika da unište oružje za koje su gotovo pa zaboravili da postoji. Glavni glumac, Matthew McConaughey, u ulozi lika Max-a odlazi na Mjesec kao član posade Apollo 69. Kada on i ostatak posade stignu na Mjesec, dočeka ih iznenađenje. Oružja nema! Javljaju to NASA-i koja ponovno provjerava podatke u kojima nema ništa o nestanku oružja. Još pretraže Mjesec gdje ugledaju olupinu starog broda u kojem pronađu lokaciju oružja koja je na Zemlji. Ali otvarajući podatke aktiviraju signal koji će navesti taj intergalaktički narod da se vrate po svoje na Zemlji. Zemljane uhvati panika ali složni tim uspijeva aktivirati oružje prije invazije svemiraca te im raznesu glavni brod makon kojeg ih zauvijek otjeraju s planeta.

"Uh, stvarno je dobar ovaj film", zadovoljno prokomentira Ana na 160 minuta pred velikim platnom. "Da, dosad najbolji. Najbolji je bio kraj.", "je, je, ali  mi se najviše svidjelo kad su bili na Mjesecu", te priča poteče kao rijeka. Pozdravile su se i otišle svaka svojoj kući.

Kad se Ivana vratila kući skoro pa je pao mrak. Bilo je 18:40 kad je došla. Unutra je zatekla tatu pred televizorom te ga pozdravila i otišla u sobu raditi zadaću. Otvorila je bilježnicu iz hrvatkog ali zadaća je već bila urađena. "Čudno, ne sjećem se kad sam je uradila, ma nije bitno", zatim je otvorila radnu biležnicu iz biologije. Ali ni tu se nije trebalo ništa dopisivati. Otvorila je još nekoliko bilježnica i primjetila kako je i u njima urađena zadaća, njen rukopis, njena slova. Provjerila je i točnost zadaće, ali i ona je bila u redu. Slegnula je ramenima i s ormarića uzela druge knjige i tada joj je pogled zapeo na glavi lutke. Bila je okrenuta prema njoj, opet. Uzela je lutku i skinula joj odjeću te je bolje pogledala i uočila nepoznat znak u obliku slova v sa savijenim krakovima na dnu leđa. Stala je u čudu gledajući znak kojeg nikad u životu nije vidjela. Vratila je odjeću na lutku i stavila je u ormarić na njeno prijašnje mjesto ali promijenutog položaja glave.

Spremila je knjige i sišla dolje na večeru. Njena mama već je došla i pripremala večeru. "Hej, kakav je bio film?", "odličan, nikad bolji", "aa, baš mi je drago, evo taman sam pričala sa tatom da odemo kod rođaka na par dana na selo, onako, da se malo družimo i odmorimo od ove četvrti i grada", "super, super, a kad ćemo ići?", "u petak a ostat ćemo do utorka", "odlično", odgovori Ivana i zagrli svoju mamu.

Nakon večere je sjela na kauč i gledala TV. Na televiziji je bio kviz znanja kojeg je Ivana redovito pratila. Poslije je gledala urnebesnu komediju uz koju su se ona njen tata smijali do besvijesti.

Nakon teška dana, sva umorna i iscrpljena, odšetala je do svoje sobe, bacila se na krevet, malo se pokrila i odmah zaspala. Ovog je puta u snu vidjela veliki ormar čija su vrata lupala kao da iz njega izlazi vjetar. Polako je prilazila ormaru i naposljetku ga otvorila. Vidjela je svoje roditelje obješene a među njima neko poznato lice, lice koje se sjećala, lice lutke, one iste lutke koju čuva u svom ormariću. A njene su oči sjajile crvenim svjetlom koje se sve više pojačavalo i pojačavalo. Zaklonila je oči objema rukama jer je svjetlost bila prejaka. Ivana je bila svjesna stravičnosti prikaza tek kad su oči lutke prestale sjati. Snažno je vrištala i odjednom se probudila iz noćne more.