Prokletstvo

8. Poglavlje

Najtišim i najsporijim koracima silazile su niz stube školskog podruma. Pažljivo su osluškivale svaki korak. "Što vi radite ovdje", iznenada se pojavi Mrtvica iz mraka, a cure vrisnu i Maja umalo ne padne na dupe. Brzo pobijegnu i odu izvan školskog dvorišta. "Uh, stvarno mi je srce iskočilo kako me prep'o", izreče Ivana držeći se za prsa. "Ja sam umalo pala na dupe", zažali se Maja dok se Ana smijala skrivajući smijeh kojeg od Maje nije mogla skriti. "Nije smiješno!", ozbiljno odvrati Maja i lagano odgurne Anu desnom rukom. "Dobro, oprosti ali je stvarno smiješno izgledalo", "Uhhhh", otpuhne Maja i pozdravi Ivanu i Anu. Njih dvije došeću do trgovine u blizini gdje se raziđu. Ivana skrene desno, a Ana nastavi ravno.

Dok je prolazila predgrađem ugleda mrtve ptice na klupama ispred dvorišta kuća. Napravi čudnu facu i od gadosti zakloni pogled. Pozvoni i uđe u svoju kuću. Baci torbu i objesi jaknu na mrežasti držač. Promoli glavu kroz vrata u dnevnom boravku i uđe kad vidi da nema nikoga. "Čudno, nema nikoga, ali zašto su onda vrata bila otključana?", pomisli Ivana, no nije je se zaputila u razmišljanje već se zavalila u kauč i upalila TV.

Nije bilo ništa vrijedno pažnje pa je odselila u kuhinju. Otvorivši frižider, na gornjoj polici odmah primjeti komad kolača i s osmijehom na licu, brzo ga uzme i pojede za čas. "Mmmm", izgovori ona brišući usta  troslojnim ubrusom. Odleprša do svoje sobe, sjedne na krevet i raspremi se.

Kad odjednom, tišinu prekine snažni udarac nečega od pod tavana koji je Ivanu natjerao da prekine sa presvlačenjem i pogleda prema stropu. Brzo se podigla u hlačama iz škole i majicom koju nosi u kući i otrči do tavanskih ljestvi. Podigne vrata i uspenje se gore.

Tamo je ležala lutka, žarke boje kose, plavih očiju i bila je malena. Imala je bijelu haljinicu ispod koje su provirivale sitne nožice obuvene crvenim cipelicama. Ivana je prišla, ali ovaj put oprezno misleći da će iz nje iskočiti šiljci ili vrag. Lagano ju je dotaknula nogom i brzo potegnula natrag. Lutka je ostala ista, na istom mjestu. Ivana ju je uzela u ruke i bolje pogledala okrećući je sa svih mogućih strana. 

Odlučila ju je zadržati iako joj nije bilo jasno što je točno lupnulo na tavanu proizvodeći takvu snažnu buku. Stavila je lutku u zidni ormarić sa staklom. Vratila se na oblačenje koje je ubrzo dovršila. Upali mobitel i uđe na facebook gdje je vidjela novu poruku. Nije poznavala osobu, a i nije bilo ni slike ni imena koje bi upućivalo na pošiljatelja. "Tko je sad ovo?", zapitala se Ivana čitajući poruku: Sudbina je u tvojim rukama. Moglo se zaključiti da Ivana nije razumjela poruku po njenom izrazu lica, pa nije ni obraćala pozornost ignorirajući tekst.

Ni Ana ni Maja nisu bile na chatu, pa je ostavila fb i krenula nazvati majku i pitati je gdje. U trenutku kad ju je okrenula, oglasilo se zvono i time škljocaj ulaznih vrata.

Brzo je sišla i ugledala mamu. "Gdje si bila, htjela sam te nazvati", zabrinuto upita Ivana, "Bila sam na kavi sa kolegicom s posla", "pa mogla si barem zaključati vrata", "o čemu pričaš, zaključala sam ih, dvaput, i sjećam se toga", "ali ja sam ušla otključanih vrata, znam što sam vidjela", "stvarno ne znam, možda je tata negdje izlazio pa ostavio otključana vrata", "valjda", odgovori Ivana i time završe dijalog.

Ivana se vratila do svoje sobe i izvadila knjige i bilježnice potrebne za izvršavanje domaće zadaće. Kad je posegnula rukom da izvadi olovku iz pernice, primjetila je da je ona lutka u ormariću promijenila rotacijski položaj. Kad ju je stavila iza stakla, glava joj je bila okrenuta prema vratima sobe, a ovaj put prema njoj. Ustala se, otvorila vratašca i lutki pomjerila glavu u prvi položaj.

Sjela je natrag za stol i počela pisati zadaću iz matematike. Sve je zadatke uspješno rješavala do 4. na kojem je zastala. Nakon dugog razmišljanja, koje je kod Ivane zahtijevalo grickanje tehničke olovke, imala je namjeru upitati Maju, štrebericu, kako se rješava četvrti zadatak. Shvatila je da je mobitel ostavila dolje, na kuhinjskom stolu.

Sišla je do kuhinje i zgrabila telefon lijevom rukom, pa odjurila natrag. Dok se penjala, pitala je Maju na chatu zadatak. Ubrzo je dobila odgovor, pa je time pogled usmjerila naprijed. Ušla je u sobu, no zatekla je zatvorenu knjigu i bilježnicu a pribor razbacan na podu. "Što?", rekla je. Pospremila je pribor i shvatila da je prozor cijelo vrijeme bio zatvoren. 

Otvorila je vratašca ormarića i bolje pogledala lutku. podigla joj je haljinicu i primjetila neki znak sačinjen od znaka jednakosti uspravnog položaja i kraj svake crte blago zakrivljene crte pod pravim kutom. Nije razumjela njegovo značenje, ali joj je lutka bila svakako sumnjiva.

Uradila je svu zadaću i sjela na kompjuter igrati neku igricu. Kad joj je dosadilo, sišla je dolje gledati TV i usput pogledati pravi li se ručak. Mama Sanja kuhala je tjesteninu sa sosom od rajčice i uz to, kao prilog, napravila je domaći bešamel umak. "Čini mi se da ćemo se dobro najesti!", dobaci Ivana s kauča udišući fini umak koji je dopirao iz maminog lonca. 

Na TV-u je ubijala vrijeme gledajući reprizu emisije Sve u šest. Jedna od tema bila je svladavanje strahova. Ivana je naučila da se strah može pobijediti jedino ako se suočimo s njim. Ivanini najveći strahovi bili su visine i prometne nesreće. Nije voljela planinariti i dugo se voziti. No, s druge stane, nije je bilo strah mraka jer zna da je u njemu sve isto kao u svjetlu. Ne voli imati upaljeno svjetlo dok spava. Često sanja neobjašnjive snove koje skoro nikada ne shvati.

Kad je završila emisija, ručak je bio gotov. Mama je donijela tanjure i lonac, a Ivana svoja usta. Otac je došao s posla k'o naručen. Pozdravio ih je sve i otišao u sobu da se presvuče. Svi su započeli jesti. Svako malo su hvalili mamino kuhanje na čemu im se ona zahvalila. "Ovo je stvarno odlično", rekla je Ivana napola punih usta uživajući u svakom zalogaju mamine tvorevine. "Drago mi je", vratila je majka i upitala svog supruga sviđa li mu se ručak. On je pokazao lajk znak desnom rukom jer su mu usta bila pretrpana hranom. Kad su svi pojeli, mama je pospremila stol i stavila posuđe u perilicu posuđa.

Tata je otišao prileći nakon dobrog ručka, a Ivana nastavi gledati televiziju. Nakon sat vremena, zazvoni joj mobitel. Zvala je Ana. Ivana se odluči javiti bez oklijevanja. "Hej", Ivana se javi i time započne poziv, "Ee Ana je, onaj, bi li mogla sa mnom otićui u kino sada?", "evo samo da pitam mamu", "ok", "mama, hoćeš mi dat' novca za kino, zove me Ana", upita Ivana i na svoje pitanje dobije potvrdan odgovor. Mama joj da 20 kuna, a Ivana joj se zahvali i vrati Ani na telefon. "Mogu, imam novca, onda, idemo?", "nađemo se ispred kina", "ok".