IV.

80 16 1
                                    

Popela sam se gore u "oko" kako su zvali glavni dio neobične bijele bolnice u kojoj se Olen nalazio. Izgledala je kao golemi stup s velikom ovalnom zgradom na vrhu. Netko mi je jednom rekao da se taj dio da odvojiti od stupa i da cijela bolnica može letjeti s lokacije na lokaciju. Na Zemlji imamo leteće aere koji prevoze bolesnike iz bolnice u bolnicu, ali leteće bolnice ipak ne postoje.

Sve su mi zgrade ovdje izgledale čudno i drugačije. Sve je bilo toliko strano i tuđinski. Čak su i ljudi, Olganci, potomci Zemljana, bili neobični u izgledu i odijevanju naspram nas. Bilo je i pravih Zemljana na Olgi, uglavnom arkina, korporata ili plodnih žena poput mene, ali malo i bili smo rijetkost. Samo su si najbogatiji mogli priuštiti doći sa Zemlje na Olgu, a i još prije oslobođenja sporazum s Olgancima jamčio je da na Olgu neće dolaziti previše Zemljana godišnje, i to se mislilo na godišnje u Olganskom kontekstu, a godine su na Olgi bile mnogo duže nego na Zemlji. U prosljednje se vrijeme na Zemljane gledalo kao na potencijalne neprijatelje. Nitko mi nije ništa rekao, ali vidjelo se i osjetilo. Olganska suverenost bila je nov koncept. Bojali su se da možda neće potrajati.

Je li me zato Olen, kao vođa osloboditelja zatražio vidjeti? Je li se bojao da sam nekakv špijun?

Voljela bih reći da nisam nervozna. Željela sam vjerovati da ćemo ovdje moja djeca i ja i dalje biti slobodni. Tako se bar činilo u posljednje vrijeme, ali svakim novim korakom sve me je više hvatao strah. Što ako je ovo nekakva zamka? Jesam li uopće trebala dolaziti? Što bi se dogodilo da sam odbila? Jesam li trebala možda povesti djecu sa sobom? Jesu li sigurni tamo gdje sam ih ostavila? U našoj kući, tehnički, Olenovoj kući?

Došla sam do još jednih bijelih vrata i tek što sam napravila korak naprijed, a vrata se stala otvarati, prizor pred mojim očima se promijenio.

Bila sam negdje drugdje, ili bolje rečeno moje su oči i moj mozak imali osjećaj kao da su preneseni van mojeg tijela na neko drugo mjesto, zeleno mjesto, gdje je korasto tlo bilo prekriveno zelenom mahovinom, kao kod naše kuće, a moje tijelo je ostalo u bolnici. Što mi se to događalo?

Iznenada sam vidjela nešto; sjenovit ik, humanoid i stvorenje plavih očiju, ili oblik, pticoliko biće.. entitet? Što? Što je to što sam vidjela? Izgledali su kao da komuniciraju. Kao da taj entitet, poput nekakvog oblaka velik i prenosi poruku tom humanoidu. Nisam ih mogla razumjeti, nisam ih mogla ni čuti, ali znam da su komunicirali. Gubim li razum!?!

"Dea?"

Zvuk mojeg imena me vratio natrag. Svega je nestalo. Umjesto zelena korasta tla, nebeskog entiteta i sjenovitog humanoida, ispred mene se nalazio ranjen čovjek u kolicima.

Tresla sam se. Halucinacija, ili štogod je to bilo ispunilo me strahom. Da nije nešto u ovom Olganskom zraku od čega se može "vidjeti" nestvarne pojave?

 Da nije nešto u ovom Olganskom zraku od čega se može "vidjeti" nestvarne pojave?

Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.

"Hej!" javio se opet Olen. "U redu je. Da pogodim, ovo ti je prvi put da si se našla u manifestaciji?"

"Mani-čemu? upitala sam kao da mi nije bilo šokantno vidjeti ga ovakvog. Starijeg? Ranjivog? Ne cjelovitog? Kao da nastavljamo neki stari razgovor iako se zapravo nikada dosad nismo izravno obratili jedno drugome?

"Manifestaciji" ponovio je strpljivo. Tako to ovdje zovemo. Kad ti se čini da si negdje drugdje i "vidiš"  nevjerojatne stvari, ponekad i bića."

Šutjela sam i gledala ga. Je li i on sam uopće razumio to što mi je govorio? Ništa nisam shvaćala.

"Još uvijek ne znamo zašto se to događa, ali kad se dogodi, ljudi uvijek izgledaju kao ti sada. Imaju taj prestravljen pogled u očima, kao da se pitaju gube li razum i tresu se. Ponekad i dvije osobe ili više njih mogu imati isto viđenje. Oprosti, znam da  ovo moje objašnjenje i nije baš najjasnije."

"Najjasnije?" pitala sam u glavi. "Bilo je potpuno nerazumljivo."

"Znanstvenici su fascinirani time iako nemaju pojma kako to objasniti jer ruši sve što su dosad naučili o mogućem i nemogućem. "

Od svih razgovora koje sam mislila da ću voditi s njim, ovo je jedan koji ni u najluđim snovima ne bih mogla izmisliti.

"Želiš li sjesti?" upitao me pokazujući na slobodan stolac preko puta njega.

Da, definitivno mi je trebalo da sjednem. Sjela sam bez riječi. Odlučila sam šutjeti i pustiti njega da priča. On je zvao mene, ja ionako nemam ništa pametno za reći.

Prošlo je par trenutaka, ali ni jedno od nas nije ništa govorilo. Nisam imala vremena za ovo. Djeca su me čekala.

"Tražio si da dođem? Zašto?" prešla sam na stvar.

Izraz Olenova lica se promijenio. Izgledao je kao da se bori sam sa sobom. Kao da mi želi reći toliko toga istovremeno, ali se ne može odlučiti što će prvo izgovoriti.

"Kako si? Kako su djeca?"

Što? Zato me zvao? Da me pita kako sam? Kako su djeca?! Zašto bi ga to uopće zanimalo? Možda je to bila neka taktika da mi se približi i pokuša saznati planiram li potkopati njegove napore za oslobođenom Olgom. Ali zašto bi sumnjao u mene kad mi je nezavisna Olga donijela sve o čemu sam sanjala još od djetinjstva; priliku za slobodan život.

"Dobro smo... hv.. hvala."

Kako da pričam s njim? Trebam li biti pristojna?  Trebam li se bojati?

"Ne trebaš me se bojati", rekao je iznenada.

"Sad si i ti telepat?" upitala sam pokušavajući ne zvučati podrugljivo.

"Ne, ali lice te je odalo. Žao mi je ako sam te uplašio pozivom ovamo. Oprosti."

Zvučao je iskreno. Trebam li mu vjerovati? Ne. Preopasno je vjerovati ljudima, čak i Olgancima. Ne poznajem ga dovoljno.

"Želio sam da dođeš jer nemam druge obitelji osim tebe. Iako sumnjam da ti na mene gledaš kao na obitelj s obzirom na način na koji sam te doveo ovdje."

"U pravu si", otvoreno sam odvratila. "Iako... iskreno... još uvijek ne znam zašto si nas kupio."

Smetala ga je riječ "kupio", iako se pokušao suzdržati, napravio je grimasu kad sam izgovorila tu riječ.

"Doveo sam tebe i djecu ovdje i vjenčao se s tobom jer je to tad bio jedini put kojim sam vas mogao osloboditi. Prije neovisnosti, jedini način da budeš pravno slobodna jest da kupim i platim tebe i djecu i vjenčam se s tobom. Međutim, osim tog sudjelovanja na nemoralnom tržištu, nadam se da ti nisam učinio neko drugo zlodjelo?"

Izgovorio je to kao pitanje. Kao da mu je stvarno stalo.

"Nisi", zatečeno sam priznala, suzdržavajući suze. Nitko mi nikad u cijelom životu nije ukazao nikakvu milost. Nitko do ovog Olganca. Ali zašto? Zašto mi se smilovao?

Memoari s OlgeWhere stories live. Discover now