Izašao sam i ugledao tužan prizor pred sobom. Therion i gor'nah silthe čekali su spremni napasti Hali, koja se skrivala iza mojih leđa. Nisam je mogao dovijeka držati u brodu. Hrane nam je ponestalo, vode više nismo imali. Ipak, nisam se odvajao od vrata za slučaj da opet moramo naglo potražiti sklonište unutar broda. Uvjeravanje Theriona, moje majke i drugih bilo je moj najbolji plan. Moja majka me začuđeno promatrala, ukopana na mjestu. No i Halina je majka bila ovdje. Njen pogled bio je ispunjen beskrajnom tugom i strahom.
"MAMA!!!" vrisnula je Hali i zatrčala se.
"NE!" kriknuo sam i zadržao je iza sebe.
"HALl! Dušo! Dijete moje! Hali! Kako si, malena moja?!" očajnim glasom ju je dozivala majka.
"Dobro sam, mama! Siltha me čuva!"
Jesam li je čuvao? Jesam li zaista? Hoću li je moći zaštititi od Theriona i ostalih? Sada sam bio slab. Samo dječak, a opet, nadao sam se da dječak može ono što oružje nije moglo.
Halina majka potrčala je k nama i stala grliti Hali, a potom je i ona stala uz mene ne bi li je branila.
"Alnu, ti si opet... živ? Ali kako?" zaprepašteno me majka pitala.
"Pronašao sam način. Hali, ova malena ljudska djevojčica je zaslužna za to. Ponovno sam kakav sam i bio prije onog zla. Voljan sam razmijeniti to znanje za njen život."
Moja nova srca su ubrzano kucala. Hoće li Therion pristati?
"Već sam odlučio da neću nauditi djetetu. Bilo je dovoljno mudrosti u riječima njene majke za našu milost", kaza Therion.
Opa! Ovome se nisam nadao! Bravo mama Dea! I ostali su potvrdno mrmljali, svi, primijetio sam, osim moje mame. U njenim sam očima i dalje nazirao prijetnju.
"Majko? Ti si već dugo tražila način da nađeš mir. Makar to bilo i u ne postojanju..." bilo mi je teško nastaviti jer je nikad nisam prestao voljeti. "Znam način, ali trebam tvoju svečanu prisegu da nećeš nauditi Hali."
Moja majka je izgledala kao da sam je upravo udario i nanio joj najveću uvredu.
"Tržio bi život ovog... ovog... ljudačeta... za moj?! Rodila sam te Alnu? Voljela te! Kako? Kako možeš!?!"
Biserna tekućina stade kapati iz njenih očiju. Plakala je. Nikad nakon onog zla nije zaplakala. Ni jednom.
"Zar ne vidite kakav su nam razdor donijeli ljudi? Zar nismo dovoljno propatili zbog njih?! Oni su pošast! Najveća gamad! Zaslužuju biti uništeni! NE!" odrešito je rekla, još uvijek plačući. Ne! Iščupat ću njihova ljudska srca, i djetetu i majci baš kao što su oni iščupali moje!"
I iščupala je. Bacila se prema nama, ciljajući Hali i Deu, gurnula je svoju ruku duboko u ljudsko meso i prije nego što ju je Therion uspio povući natrag, držala je u rukama jedno još uvijek kucajuće ljudsko srce.
Nastao je muk, a onda je započelo vrištanje. Deina majka stala je plakati i naricati nad tijelom beživotna muškarca. Krupne suze klizile su joj niz lice. Vrištala je, plakala i urlikala sve dok se plač nije pretvorio u tiho šaputanje, dok je klečala na koljenima, njena haljina okupana njegovom krvlju.
Hali je također kleknula kraj majke i sama suosjećajno plačući nad onim čovjekom koji se tako hrabro bacio pred njih.
"Ne... ne... Olene... ne..." bespomoćno je šaputala dok su je svi jednostavno promatrali u tom tragičnom trenutku. "Zašto? Zašto? ZAŠTOOO?!!" jecala je.
Moja majka, stajala je po strani izgledajući i sama preneražena vlastitim postupkom. Posve izgubljena u svojem umu. Sablažnjena svojim vlastitim zlodjelom.
Iako se sve zbilo tako brzo dao bih se zakleti da je u trenutku kad je mirao, ovaj čovjek, Olen, pogledao Deu, a na usnama mu je zatitrao blag osmjeh i potom je sve bilo gotovo.
Jedan od naših se prikaže, bijaše to Irun. Poznavao sam ga tek površno. Govorilo se o njemu da je simpatizer ljudi.
Irun priđe bliže, i sam vidno pogođen ovim prizorom. Iznenada svečano prozbori:
"Da mi je za Nju mrijeti
život položiti.
Svoj dah na
prahu crvenom
podno diva ostaviti.
Da mi je častan biti
voljene svoje do
kraja braniti
Da me nagog
med stijene
Olgine zasvagda
polože.
Gle, eno
kostiju mojih
dio vječnog
praha ovog doma
sretne postadoše!
Da mi je njenim
se dragim zvati.
Ime to zaslužiti!
Da mi je čovjek biti
čovječnost dosegnuti
Da mi je tu
zvijezdu s neba
u naslijeđe svoje
Olganskome rodu
kao dar svoj ostaviti.
Vjetar puše,
noć već stiže
Zemlja napada.
Ne predajte mi
Olgu moju,
Svjetlo očiju
Deinih,
ne predajte je
nikada!"
Irune, kakve su ovo riječi, turobno upita jedan od prisutnih Altarija.
Irun svrne pogled na Olenovo tijelo i žalosno odvrati: "Njegove su. To su riječi njegova srca."
Čuvši to moja majka prestravljeno pogleda u okrvavljeno srce u svojim rukama, a potom ga zgroženo položi na pod kraj tijela onoga kojem je pripadalo. Brizne u plač i pobjegne u nepoznato.
Nas ostale ispuni tišina. Čulo se samo tiho žensko jecanje. Bijaše glasna ta tišina. Teška za podnijeti.
YOU ARE READING
Memoari s Olge
Science FictionU svijetu gdje je neplodnost na Zemlji uzela maha, a genska manipulacija svakodnevica, Dea, majka dvoje djece, biva prodana na planet Olgu kako bi služila još jednom u nizu muškaraca isključivo kao rasplodna komora.
