U svijetu gdje je neplodnost na Zemlji uzela maha, a genska manipulacija svakodnevica, Dea, majka dvoje djece, biva prodana na planet Olgu kako bi služila još jednom u nizu muškaraca isključivo kao rasplodna komora.
Ja sam kathul'cha nahuu, majka koja ostavlja svoje dijete Alnua, ona koja više ne vidi svijetlost Gashera i Narima, naših sunaca, zvijezda koje obasjavaju poljane alhua. Ne osjećam njihovu toplinu. Ja sam gor'na siltha. Ruka zle sudbine svojega naroda. Uništavač. Odbačena lutka tuđinskog lutkara. Ja sam crveni oblak otrova, ali nisam to uvijek bila. Nekoć davno bila sam Nalka. Samo još jedna osoba na svojem planetu. Znanstvenica i glavni navigator međuzvjezdanog broda. Sve do trenutka dok nismo sletjeli na tu prokletu Zemlju gdje žive zlodusi. Ljudska vrsta.
Do upoznavanja s njima nijedno srce Izvornog naroda nije poznavalo mržnju. Ljudi su nas tome naučili. Naučili su nas mnogim osjećajima koje prethodno nismo poznavali poput srdžbe, agonije, samoprezira, predrasuda...niz bi se mogao nastaviti.
Rana koju su ljudi utkali u moju dušu gnoji se i beskrajno boli. To je je bol zbog koje sam okrenula leđa vlastitom djetetu kad me najviše trebalo. Jer ga nisam više mogla podnijeti gledati. Ne samo njega nego sve nas gor'nah silthe. Sve koji smo imali udjela sa Zločincem. Sve koji smo krivi za uništenje milijuna pripadnika naših naroda.
Alnu vjeruje da sam ga ostavila jer ga više nisam voljela, nisam željela. Smatra da ga nisam utješila...nakon...svega. Nakon nezamisliva zla koje smo počinili. Tada, kad se to dogodilo, i kad se umna spona koju nam je Nughar Mor, Zločinac, nametnuo napokon raskinula, kad smo postali svjesni toga što smo počinili, kajanje koje me je ispunilo bilo je snažnije i moćnije od bilo kojeg drugog osjećaja, pa čak i majčinske ljubavi. Nikad nisam mislila da bi neki osjećaj mogao biti moćniji od toga, ali kad si odgovoran za masovno istrebljenje vlastita roda, savjest te ima potrebu sažgati u prah. Nevolja s tim je u tome što utvare nisu žive, i neuništive su. Znam jer sam vjerojatno prva pripadnica svoje vrste u posljednjiem mileniju koja si je sama pokušala prekinuti življenje. To je još jedna ostavština ljudske vrste.
I kako bih onda mogla naći ljubavi u svojem srcu za to ljudsko dijete koje Alnu štiti? Kako, nakon svega što su nam ljudi učinili? Zar nije bolje da kao vrsta izumremo nego da se izmiješamo s njima i postanemo jednako devijantni? Pošast galaksija.
Alnu. Toliko ga dugo nisam vidjela, ali tek kad jesam, shvatila sam koliko mi je nedostajao. Iako sam sada nešto drugo i iako smo na različitim stranama oko ovih stvari, nešto u meni se ipak ganulo pri pogledu na njega, neki zaostali djelić bića, osobe, koja sam nekoć bila. Volim li ga još? Volim li svoje dijete? Jesam li sposobna za to? Ne, ja ne zaslužujem lijepe osjećaje ni lijepe misli o svojem sinu. Mi smo gor'nah silthe; zločinci. Ne zaslužujemo ništa osim vječne kazne za svoj zločin.
¡Ay! Esta imagen no sigue nuestras pautas de contenido. Para continuar la publicación, intente quitarla o subir otra.
