XIII.

51 9 0
                                    

"Hali! Čekaj! Gdje ideš! Trebam te vratiti doma!"

Čula sam Silthin glas iza mene, ali nisam išla daleko, samo do slike.

"Tko je on?" upitala sam promatrajući sliku nekog ćelavog čovjeka u bijeloj odjeći. "Je li on neki doktor? Vidjela sam ga i prije?"

Siltha je izgledao vrlo zatečeno ovim vijestima.

"Gdje? Kad? Kad si ga vidjela?!" pomalo uspaničeno me upitao.To je bilo čudno.

Siltha se nikad ničega nije plašio.

"Na Zemlji, dok smo čekali na brod za Olgu, tamo ima ista takva slika. Malo je jeziva. Tko je on?"

"Čudovište!" Sitha će zvučeći ljutito. "Najgore biće na svijetu."

"Zaista? Što je takvog učinio?" zanimalo me.

"Umorio me", odvrati Siltha, a ja sam ga u strahu pogledala.

"Sitlha... zar... ovaj... zar... ti nisi živ?"

Siltha slegne ramenima.

"Bio sam, nekoć davno. Sad sam nešto drugo. Ovaj čovjek je veliki uništavatelj. Oteo me od moje obitelji. Radio mi je užasne stvari... stvari koje su me posve promijenile. Sve ono što sam nekad bio, više nisam. On je to učinio, ne samo meni nego i mnogim drugima."

"Tako mi je žao", tužno sam rekla. Nije mi se svidjelo to što je netko učinio nažao mojem prijatelju, ali baš u tom nezgodnom trenutku zakrulio mi je želudac uz veliku jeku. Zvučalo je grozno. Bilo mi je tako neugodno, ali Siltha se samo nasmijao.

"Hajde, mala ljudakice, idemo vidjeti jel ima ova stara limena kutija neku hranu za tebe."

Tražili smo hranu u nekim ormarićima i na sreću našli neke paketiće koji su još uvijek bili zatvoreni.

"Koliko je ovo staro? Smije li se još uvijek jesti?" brinula sam.

"Prastaro je, ali može se jesti, napravljeno je da traje."

Jela sam u tišini. Ponudila sam i Silthu, ali on nije bio gladan.

"Siltha...?"

"Da?"

"Onaj zločesti čovjek, onaj sa slike... što se dogodilo s njim? Je li još živ?"

Siltha je posve utihnuo. Nakon nekog vremena ipak reče: "On je isto postao nešto drugo. Nešto opasno. Nešto zbog čega više nikad ne smiješ doći u ovaj brod bez mene, razumiješ li to, Hali? Vrlo je važno da me poslušaš oko ovoga."

Kimnula sam. Shvatila sam da je ovaj brod zapravo zbilja vrlo strašan i pun nekih mračnih tajni.

"Neću više dolaziti ovamo", obećala sam, ali tek što sam to izgovorila začuo se neki zvuk, kao koraci koji se približavaju...

"Siltha!" uplašila sam se i uhvatila ga za ruku, ali on me pomaknuo iza sebe i onda je nekako.... narastao, promijenio se, postao visok i jak, kao da je i dalje je bio dječak, ali njegova sjena je postala tako ogromna.

"Ostani iza mene, Hali, nemoj pobjeći. Ne mogu te zaštititi ako si daleko. Vjeruj mi."Moje srce je zakucalo tako jako, jako, jako brzo. Bilo me tako strah i željela sam sad, više nego ikad da je mama blizu.

Oni koraci postali si sve bliži, a potom su se pretvorili u trk.

"Siltha.... " zacvilila sam ustrašeno.

"Ššš... mala ljudakice, budi hrabra. Čuvam te."

Memoari s OlgeWhere stories live. Discover now