XXI.

43 10 0
                                    

Sve o čemu sam mogao razmišljati bila je Hali. Hoće li se jako uplašiti kad me vidi? Kad me stvarno vidi. Ne onaj prikaz ljudskog djeteta. Ne onu tvorevinu gor'na silthe koju je Nughar Mor napravio. Nego mene, stvarnog mene. Alnua.

Sve ove godine vjerovao sam da sam zapravo mrtav. Da smo svi mi gor'nah silthe mrtvi i postojimo samo kao utvare, Zločinčeva najgora kreacija. Sve ove godine držao sam ga svojim zarobljenikom, da bi se ispostavilo da ono što nam je učinio nije bilo nepovrativo. Nakon podužeg uvjeravanja s Haline strane, napokon je pristao otkriti mi istinu.

"Vi silthe mislite da ste duhovi, samo ste promijenjeni oblik života. Ja sam vas takvima napravio kako biste bili pogodni nositelji mojih nakana. Stvorio sam od vas savršenstvo koje je gotovo vječno, ali i to je proces koji se može obrnuti."

"Kako?" pitao sam ga u nevjerici, šokiran ovim vijestima. Zar je doista postojala nada da ponovno budem u potpunosti dio svojeg naroda kao nekoć?

"Postoji procedura, bolna, naravno, ali sve moje procedure su bolne. Naći ćeš je u sustavu računala. Dovoljno je programirati komoru za zacjeljivanje po mojim uputama i ona će obrnuti proces."

"I opet ću biti kao prije? Kao kad sam zaista bio dijete?"

"Da."

Bila je to sve Halina zasluga, razumije se. Nughar Mor je komentirao da je potrebno čudo da se Therion i moja majka, koja je predvodila ostale smire i da se s njima nađe mirno rješenje. Nughar Mor nam je kazao zašto oni žele Hali. Zbog njene krvi. Zbog toga što je ona ključ koji može omogućiti spajanje obje vrste, ljudske i izvornih. Repliciranjem te krvi moglo bi se omogućiti takvo spajanje i drugima. Za moju majku je to svetogrđe nakon zla koje su nam ljudi počinili.

Ja sam to pak vidio kao nadu za mirnu koegzistenciju naša dva naroda. No postojala je samo jedna stvar koju je moja majka željela više od Hali; kraj svojeg postojanja.

Da bi se mogli nagoditi, morao sam pronaći način da joj to omogućim. Ako svojim primjerom pokažem da možemo vratiti našu smrtnost i ponovno biti što smo bili prije, možda će zauzvrat da dobije to znanje, ona biti voljna ostaviti Hali na životu.

Ta odluka nije ovisila samo o njoj. I drugi gor'nah silthe su bili vani s njom kao i Altari. Znao sam da svi oni žude za ovim. Zato sam bio voljan riskirati; zbog Hali i zbog milosrđa prema njima, ali i zbog sebe. Sve bih dao da ponovno mogu biti stvarno biće, ne utvara.Nalazio sam se u komori za zacjeljivanje. Unio sam podatke programa u sustav. Pogledao sam van prema Hali koja me zabrinuto gledala.

Prisjetio se riječi kojima je uvjerila Nughar Mora da nam otkrije ove informacije.

"Vi ste zapravo jedan skroz dosadan čovjek. Ko štakor u zatvoru. Trčite u krug i samo razmišljate o zlu. To je dosadno."

Nughar Mor se ovome grohotom nasmijao.

"A što bih po tebi, djevojčice, trebao raditi?" upitao ju je smijući se.

"Učiniti nešto što nikad prije niste, na primjer neko dobro djelo."

Ponovno se nasmijao s ružnim cerekom na licu.

"A što bih ja time dobio?"

"Osjećaj koji ne poznajete. Kako je to napraviti nešto dobro. Onaj koji stalno radi zlo, ne zna za drugo. Živite u neznanju."

Bilo da je zbog toga što ga je nakon toliko vremena netko uspio zabaviti i nasmijati, bilo zbog toga što je zaista želio iskusiti nešto novo, iako sam znao da Nughar Mor nema ni jedne pokajničke kosti u svojem tijelu, ipak nam je otkrio ovu tajnu.

"Zar vam nije žao što ste učinili sve one zle stvari u prošlosti?" upitala je Hali iza mojih leđa. Dobro sam pazio da mu se previše ne približava.

"Ne. Učinio sam što sam učinio i učinio bih to opet."

"Ali zašto?" pitala je Hali čije se nevino srce teško mirilo sa nečijom nepopravljivom zlobom."Zato jer mogu."

Odvratio je Nughar Mor još uvijek nasmiješeno.

Ljudska je vrsta bila zaista kompleksna. Neki su bili dragi, blagi i nježni, ali i hrabri poput Hali, a neki beskrajno zli kao Nughar Mor. No ako je ključ spajanja naših dviju vrsta zaista u Hali, možda naš bitak može oplemeniti njihov u budućnosti. Ipak, i mi trebamo dokazati da možemo nadrasti svoje najveće predrasude. Test će biti moja majka vani.

Vrištao sam. Bol je bila nesnošljiva. Hali je plakala stavivši obje ruke na komoru za zacjeljivanje. Dozivala me, ali morao sam ovo izdržati. Nije da je bilo prvi put. Kad me pretvarao u utvaru, boljelo je više. Izgled mojeg lika se vratio u prvobitno stanje. Prvi osjećaj koji sam dobio kad je bol minula bila je glad. Strašna glad. Kako predivno! Već sam i zaboravio kakav hrana ima okus.

Pogledao sam se u monitor iznad. Ako sam joj i dosad izgledao strano i tuđinski, pitam se kako će me doživjeti kad izađem iz komore? Kakvima će doživjeti moju crvenu bezdlaku kožu, neobičnu glavu bez kose, goleme duguljaste uši, velike oči, nosne otvore, mala usta i lice, vrat i tijelo nimalo nalik ljudskima?

Hoće li opet misliti da sam nekakvo čudovište?

Promatrala me je s druge strane debelog aristakla. Izvorni Arhitekti nikad nisu voljno pokazivali svoj istinski izgled pred drugim vrstama. Uvijek smo mijenjali naše obličje, to je karakteristika mojeg roda. Prilagodljivost.

A sad me Hali doista vidjela. Još uvijek sam bio dijete, dijete kakvo je prije toliko mnogo vremena davno sletjelo na Zemlju sa svojom vrstom.

"Siltha?" plaho me dozvala. "Jesi... jesi li to još uvijek ti?"

"Da", odgovorio sam izlazeći iz komore. "Da, moja mala ljudakice. Ja sam."

Memoari s OlgeWhere stories live. Discover now