VIII.

48 9 0
                                    

Sjedila sam u kutu neke brodske sobe i plakala. Brod je iznutra bio tako golem, u početku sam mislila da ću zapamtiti put natrag, ali s vremenom mi je sve počelo izgledati isto. Ušla sam u neku sobu misleći da je na tu stranu izlaz, a onda su se svjetla pogasila i vrata zaključala i nisam više mogla izaći. U sobi je bio potpuni mrak. Nikad u životu nisam bila tako uplašena. Nedostajala mi je mama! Čak mi je i Avar nedostajao. Zašto sam se morala praviti važna i ući u taj glupi brod? Zašto nisam mogla jednostavno ostati doma! Samo sam željela dokazati da nisam premala i da se mogu nositi sa strašnim stvarima."Dođite po mene, nađite me!!!" plakala sam, ali nije me imao tko čuti."Siltha! Silthaaaa! SILTHAAAA! Molim te, nađi me...."

Iznenada sam ugledala par plavih svjetlećih očiju u mraku. Zavrištala sam od straha.

"Hali! Ne boj se, to sam ja!" začuo se Silthin glas. Odmah mi je laknulo. Svjetla su se nanovo upalila, ali kad sam ugledala lik pred sobom ponovno sam počela vrištati. Bio je visok kao Siltha, ali nije mogao biti Siltha jer on nije tako izgledao. Nikad, ni na Zemlji ni na Olgi nisam vidjela čudnije biće. Imalo je velike plave izbuljene oči, lice nalik ljudskom, ali od neke čudne blijede tvari koja je samo izgledom nalikovala koži. Po licu ili unutar, njega imalo je neke stvari, ko neku mrežastu sjenu ispletenu, kao od kose, kao da je taj dio bio nekako i unutar lica i izvan istovremeno, izgledao je nekako sjenovito. U toj čudnoj kosi bilo je nešto kao ukras, ili kibernetski umetak, nisam bila sigurna koje je od toga. Na sebi je nosio neobičnu odjeću koja kao da je bila sazdana od tog istog materijala kao i taj umetak. Nije bio ljudsko biće, ali nije da je bio i potpuno različit.

"Hej, Hali, ne plači, ne vrišti, to sam zbilja ja, Siltha"

"Nisi Siltha! Siltha tako ne izgleda!"

"Hali, ovako ja zapravo izgledam, ili je bar jedno od mojih pravih obličja. Žao mi je, nisam ti se usudio prije pokazati. Vidiš kako si se sad uplašila. Brinuo sam ako me vidiš kako stvarno izgledam da mi nećeš htjeti biti prijateljica."

"Ne vjerujem ti! Izgledaš tako strašno! Dokaži da si Siltha! Dokaži!"

On uzdahne i iznenada njegovo lice promijeni oblik i izgled. Izgledao je sad stvarno kao Siltha.

"Vidiš", reče mi. "Ja sam" 

Potpuno sam se začudila ovome. 

"Ti... stvarno jesi Siltha? Pravi Siltha, moj prijatelj."

Siltha kimne i nasmije se.

 "Jedini prijatelj koji zna da Avar hrče u snu i govori unatraške. Nisi to nikad nikome rekla osim meni, zar ne?"

"Ali zašto si maloprije izgledao onako drugačije, onako kao da nisi ljudsko biće, a sad izgledaš kao pravi dječak?"

"Ovo ljudsko lice je samo iluzija, projekcija. Nisam znao da ću te naći ovdje, zato sam imao svoj pravi lik, inače pred tobom uvijek izgledam kao ljudsko biće da te ne uplašim."

"Znači... ti nisi čovjek?"

"Ne, ali ne želim da te to uplaši. Htio bih i dalje biti tvoj prijatelj. Ali... što ti uopće radiš ovdje, Hali? Puno sam ti puta rekao da ne dolaziš ovamo bez mene. Preopasno je. 

"Sad sam vjerovala da je to stvarno Siltha samo i dalje sam bila tužna.

"Rekao si da sam premala i da je tu prestrašno za mene. Htjela sam ti dokazati da nije tako, ali..."Siltha me strogo pogledao."... ali shvatila si da sam bio u pravu i sad te sramota to priznati."

"Da... ", skrušeno sam priznala." 

Dođi, hajde da te vratimo kući.

"Siltha mi je pružio ruku, a sad kad je opet izgledao kao dječak, manje sam ga se plašila uhvatila sam ga za ruku i on me poveo sa sobom. Iznenada sam se nečega sjetila.

"Siltha..?"

"Da?"

"Ako ti nisi ljudsko biće, što si onda?"

Memoari s OlgeWhere stories live. Discover now