XV.

41 9 0
                                    

"Stani! Pokaži se!", zapovijedio je Siltha tako strogim glasom kakvim ga nikad do sad nisam čula govoriti.

"Alnu, Alnu, tvoja majka je tu... sklopi oči sada, san te lovi, posluhni o čem pjesma slovi. Alnu, sine moj... ničeg se ne stravi, pred tobom je život... dug i pravi... "

Netko je pjevao, zvučalo je čudno kao neka uspavanka i nisam razumjela riječi jer su bile na nekom stranom jeziku. Pred nas je potom istupila neka....mislim...žena, da bila je žensko. Ali izgledala je strašno kao i Siltha prije nego je opet počeo izgledati kao pravi dječak.

"Majko...?" rekao je začuđeno Siltha tako da sam ga i ja mogla razumjeti.

"Zdravo sine moj, vrijeme je proletjelo, ali ti si još uvijek ovdje..."

Zar je ovo bila Silthina mama? Je li napokin došla po njega da ne bude više sam?

Njegova mama napravi korak naprijed, ali Silthina sjena je na to samo još više narasla.

"Stoj! Ne prilazi!"

"Alnu...zar nema ni malo povjerenja u tvom srcu za mene?"

"Ne, tako dugo me izbjegavaš, a sad si ovdje. Nisi došla zbog mene, znam."

Silthina mama nagne glavu na jednu stranu, izgledajući sad još čudnije. I kretala se čudno, ljudi se nisu tako kretali. Trudila sam se biti hrabra, zbilja jesam, ali najviše od ičega sam samo htjela pobjeći negdje i sakriti se.

"Ostani gdje jesi, Hali!" Siltha me upozorio.

"Znaš zašto sam te izbjegavala. Gdje sam bila. Što sam tražila. Mi nismo... prirodni... Alnu, opasni smo za ovaj svijet, za ono što je ostalo od naše vrste."

"Svejedno to nisi našla. Nema načina da ne postojimo. On je to učinio takvim."

"Da, čovjek, Nughar Mor. Tvorac Duhova! Onaj kojeg držiš zarobljenim. Zločinac!"

"Zločinac", potvrdi Siltha. Zar su pričali o onim čovjeku sa slike?

"Moj sine, zašto ne uviđaš razum? Ona je opasna! Prijetnja je! Zar nije naš narod dovoljno propatio?"

"Hali nije prijetnja. Neću ti dozvoliti da joj naudiš."

Što?! Zar je ova žena mislila da sam ja opasna. Pa kako? Samo sam djevojčica! Nisam čak ni velika ko Avar.

"Alnu, ona zna previše. Kako je uopće možeš otrpjeti? Ona živi u našoj kući, spava u tvojem krevetu! Gdje sam te nekoć ja grlila i pjevala ti spomenpjesme!"


"Hali nije zla. Pod mojom je zaštitom. Nikomu neću dozvoliti da joj učini zlo."

"Ja sam ti majka, zar nećes poslušati moj savjet?"

"Mene je moja majka ostavila. Davno."

Nisam to znala. Jadan Siltha. Kako ga je mogla ostaviti?

"Ostavila?!" iznenada je glasom punim boli progovorila ona žena. "Ostavila?!! Moje dijete je umrlo davno, na Zemlji! Ti, ja i drugi poput nas. .. to što smo sada, odgovorni smo za uništenje gotovo cijelog našeg naroda. Duhovi smo! Utvare! Svoje živo dijete nisam nikad ostavila, a duh ionako ne treba majku", poraženo je kazala.

"TREBAO SAM TEEE!!!", divlje je kriknuo Siltha, a ja sam bila previše uplašena ovim da makar i vrisnem. Nešto poput bijelih bisernih suza stalo je kapati niz njegove obraze. "Trebao sam te... nakon svega...trebao sam utjehu..."

"Utvare poput nas ne zaslužuju utjehu. Ne nakon onoga što smo učinili. Ali imamo bar malu priliku za iskupljenje. Predaj mi djevojčicu.... Alnu i otići ću u miru s tobom."

"Nikada ti neću predati Hali!" odlučno je ustvrdio, a mene je to ipak malo ohrabrilo.

Ona žena je promijenila izraz lica. Sad je izgledala kao da želi pregovarati.

"Znaš i sam što će se dogoditi, ako se sukobimo. Riskiramo nauditi našem narodu.""I upravo zato me nećeš napasti... i upravo zato ćeš napustiti ovaj brod. Ostaviti Hali i mene na miru."

"Alnu, Therion je vani, i ostali su također. Ako nećeš predati Hali nama, čim dijete napusti brod, znaš da ćemo je uzeti."

"Kazala si što si imala, čuo sam tvoju poruku. Sad možeš otići, ledenim glasom je odvratio Siltha.

Više nije plakao.

Memoari s OlgeWhere stories live. Discover now