STIANOVA ODMAZDA ( ZAVRŠENA)

21. Poglavlje - ZLO I TAMA

Nisam mislila da ću se ovako lako moći umiješati u njihove redove, lakše je bilo nego li sam mislila. Znala sam da su glupi ali da su ovoliko glupi ipak se nisam usudila ponadati ni u najluđim snovima. Mada moram da priznam da mi je Kelei uveliko u tome pomogao. Uvijek posluži svojoj svrsi, za sada me još nikada nije iznevjerio. Znala sam da je lak na mene i moje suze, možda i zbog toga mogu da ga tako lako vrtim oko malog prsta.

Uvijek je bio centar svijeta za naše roditelje, kao da kraj njega ja nisam ni postojala. On prvak, šampion, sportaš kao što je otac od njega očekivao, udovoljavao im je u svemu, nikada iz njegovih ustiju nije izašlo ne prema roditeljima. Cijeli svoj život bila sam u njegovoj sjeni, boljelo me i još uvijek me boli.

Sada sam svoj život posvetila Crnom, on je moj spasitelj, moje sve. Volim ga onako kao što jedna žena može da voli muškarca kojem se preda tijelom i dušom. Nema tog što za njega ne bih mogla da uradim i što sam već uradila. Znam da me testirao, promatrao te na kraju ipak priznao svoju ljubav prema meni. Možda nisam njegova sudbinska partnerica kao što biva u vampirskom svijetu, ali sam njegova i on moj, zauvijek. Nikada neću da dozvolim da netko treći stane između nas. Ova kučka Lorein je na dobrom putu da joj zavrnem vratom kao kokoški. Gura se tamo gdje joj nije mjesto, pokazat ću joj gdje je to mjesto, daleko, daleko od Crnog.

Ne mogu više da slušam ovo Alinino cviljenje probija mi ušne bubnjiće. Već je sat vremena na stolu a da Lorein još uvijek nema ništa od nje, vrijeme je da se umiješam. Možda ću da otkrijem svoju krinku, više nije ni važno, dobili smo što smo htjeli. Prvi puta je uspjela pobjeći, sada je to nemoguće. Crni je ovdje i pod budnim okom promatra što se događa dolje u dvorani.

„Želiš da idem to da riješim?", dobacila sam mu nonšalantno šetkajući ispred monitora u koje je bio zagledan.

„Nema potrebe, Lorein je i više nego li sposobna za to, nije na tebi da se umiješaš!", dobacio mi je iznervirano.

Pogledala sam ga u te tamne oči koje su se krile iza crne maske koja mu je prikrivala cijelo lice. Nikada još nisam vidjela njegovo lice, kraj njega sam već dobar niz godina ali svoje lice nikome ne otkriva. Bar ne da bih ja znala, a voljela bi da vidim što se to krije iza nje, da provirim, prošetam prstima mu niz kožu lica, osjetim trodnevnu bradu pod prstima.

„Ako nemaš što pametnije za raditi odmakni se, ionako mi danas nisi ništa korisnoga donijela!", dobacio mi je okrećući se cijelim tijelom u stolici na kotačima.

„Želim te!", bubnula sam mu osjećajući prazninu u sebi, tu glad koja je u njegovoj blizini rasla munjevitom brzinom.

Ovisna sam o njemu, on je moj heroin koji mi je prijeko potreban da zadržim tu prisebnost. Imam ovisnost koju mi je stvorio kad sam ga hranila, ponekad bi mi dozvolio da uzmem kap od njega ali nikada više od kapi. Veoma je oprezan kad je riječ o njegovoj krvi. Znam da iza sebe ima cijelu vojsku vampira, u svom životu pretvorio je samo jednog jedinog, svog stražara Georgija, snažnog rusa kojeg je iskopao iz bespuća Sibira, kažnjenik koji je bio na odsluživanju kazne. On je njegova sjena, prati ga vjerno poput psa, teško ga je zaobići i doći do Crnog ako je postavio psa ispred vrata.

Pogledala sam ga te mu namignula oblizavajući si suhe usne, Georgij nije ni trepnuo okom na moju provokaciju, samo je buljio u monitore ni ne trepnuvši.

„Odlazi Akemi! Nemoj da se moram ponavljati!", odvratio mi je Crni okrenuvši se natrag prema monitorima.

Ljutnja i bijes koji me krenuo obuzimati prijetio je da eruptira iz mene poput izbacivanje lave iz vulkana. Okrenula sam se i izjurila iz prostorije ljutitim korakom. Uvijek kad bi me bijes obuzeo glava bi mi se trzala te bi kosti na vratu pucketale od napetosti. Hodajući zvukovi mojih čizama odzvanjali su hodnicima usklađujući se trzajima glave. Bijes mi se penjao po kičmi preuzimajući me potpuno, blokirajući mi vid. Zastala sam te se uhvatila za glavu koja je pulsirala od bola.