STIANOVA ODMAZDA ( ZAVRŠENA)

25.Poglavlje- Dio klupka

Zvukovi automobila probudili su me toliko brzo da se nisam ni snašla. Ogledavala sam oko sebe pokušavajući shvatiti gdje se to pobogu nalazim. Zamalo da nisam pala s drva u kojem sam se baš udobno smjestila. Protegla sam ukočene ruke kojima sam se grčevito držala. Ni sama ne znam kada sam zaspala ali u jednom trenutku od umora i iscrpljenosti sam zaklopila oči ne bi li ih na par sekundi odmorila. Sva sreća što sam se toliko grčevito držala da nisam nekome pala u krilo. Ne želim se vratiti dolje na onaj metalan stol.

Dva vozila su se odvezla stvarajući za sobom oblak prašine koji mi je nadraživao nos. Osjećam da su mi se rane zacijelile koliko je to moguće s obzirom na verbenu u krvotoku i izgubljenom krvlju. Ne osjećam se loše ali opet iz drugog kuta ne osjećam se ni dobro, mislim da sam dovoljno dobro da mogu pobjeći.
Odmaknula sam lišće te promotrila okolicu koja me okružuje, nigdje nije bilo nikog na vidiku, na nekih pedeset metara dvojica stražara su lagodno pričali. Načula sam uši da čujem o čemu pričaju.

„Lorein je luda, za ovo se nisam prijavio, da lovimo dijete od dvadesetak godina kao životinju!", izjavio je jedan jadajući se sugovorniku koji je skrušeno slušao.

„Lijepo sam ti rekao da ovo nisu čista posla, ali nisi me želio slušati!", ljutito mu je odvratio.

„Sad je kasno, ovo obavimo i vrijeme je da nestanemo što dalje od ove grupe!"

„Zar si zaista toliko naivan da vjeruješ u riječi da će nas pustiti samo tako da odemo? Tada si zaista glup brate! Iz ovog možemo da izađemo samo u ležećem položaju, ako i tako! Uvukao si nas u ovo i sada moramo da radimo kako nam kažu ako želimo sačuvati živu glavu!"

Okrenula sam se od njih, nisam sigurna da bi mi pomogli u bijegu jer su previše prestrašeni i glupi za to. Glad me polako opet lovi, te mi je na pamet pala žena kojom sam se hranila. Zaklopila sam oči te prizvala slike i njena sjećanja. Želim da vidim i znam tko je ona i kakvu ulogu ima u svemu tome.

Prva slika došla je sasvim lako, ugledala sam dječaka od kakvih osam godina, trenira mačevanje uz budno oko trenera. Osjećaj ljubomore, ne, ne mogu to nazvati ljubomorom već zavisti, bijes u nekontroliranim količinama preuzimao me polako. Pogledala sam dječaku u oči, toliko poznate, prepoznala bi ih uvijek. Kelei. Zar sam pila Akeminu krv? Zar je ona taj špijun među nama? Sada sam još više pridavala pažnje slikama koje su mi iskakale u glavi. Akemi kako gleda u muškarca ledeno plavih očiju s maskom na licu. Kleči pred njime skrušeno, moleći ga da je uzme, da popije njene krvi. Ne mogu da iščitam njegovo lice, ova maska ga prekriva cijelog, samo što vidim su te hladne ledeno plave oči. Odbija je i okreće joj leđa.

Slika se opet okrenula gledam kako čovjek u masci ubija čovjeka u nekoj uličici, ispija ga poput bočice. Osjećam Akemino uzbuđenje viđenim, kako likuje nad tužnom sudbinom čovjeka. Tek kad se približila nepomičnom tijelu shvatila sam da se radi o njenom ocu, treneru koji je trenirao Keleia. Ovo mrtvo srce me zaboljelo zbog njegove sudbine. Na ono što je slijedilo nisam se mogla pripremiti nikako.

Ugledala sam brdo i na njemu drvo s raskošnom krošnjom, ispod nje je sjedio Kelei čekajući svoju sestru. Na sam prizor srce mi se slomilo, a kad sam saznala iz njene krvi što će se dogoditi došlo mi je da je zadavim.

„Prokleta bila Akemi! Kako si mogla da ideš protiv svoje krvi? Protiv svog vlastitog brata, obitelji?"

Likovala je na njegovo zatočeništvo, uživala u njegovoj boli i muci. Ne mogu da zamislim da mi se to dogodi, moja braća dala bi i svoj posljednji dah za mene. Samo kad je dohvatim, naplatit ću joj svaku njegovu suzu, svaki gram boli koji je osjetio. Krvava suza skliznula mi je niz lice, ljuto sam je obrisala. Ne, ne mogu da ovdje čekam da me netko dođe spasiti, ja sam Alina Nikolajevna Ivanova, ja sam Odmetnica i mogu sama da se spasim, da uhvatim Akemi i pokažem joj kako je to osjetiti na svojem vlastitim tijelu.