Prolog

1.4K 42 9
                                    

Sanjarila sam, priznajem, sanjarila sam o svemu što mi je bilo zabranjeno da tobom, ali to je bilo jače od mene. Jače od telesne i psihičke zrelosti, jače od godina koje su nas u mnogome delile.

Zurim u tvoju figuru koja tako privlačno izlazi iz auta, po rukavima uniforme koju nosiš ocrtavaju se snažni mišići kojima ceo svet pred sobom možeš da smrviš. Skidaš kapu, ispod ona dobra vojnička frizura koja ti tako seksi stoji, tvoja kosa je plava baš kao i moja, sa blagim odsjajem zlatne boje.

Pozdravljaš se sa stricem, i konačno, na njegov pokret rukom pogled usmeriš ka mojoj terasi na kojoj sam stajala. Odmah sam razvila osmeh u želji da te njime zaljubim u svoju lepotu kao mnoge ovih dana.

Samo, ti nisi kao drugi, nisi dečak, ti si muškarac koji ne zazire pogledom od jednog šarmantnog osmeha, već spretno tražiš mnogo veće stvari.

Mašem ti, veselo, mašeš i ti meni, onako ozbiljan kao i uvek, ne bi se ni osvrnuo za mnom da znaš da mi sve tvoje tako ludo znači. Dižem glavu iz svojih dlanova i rukama se odgurujem od ogradu terase na kojoj sam strpljivo čekala da uđeš u dvorište.

Strčala sam niz stepenice, srce mi lupa, luduje u mojim grudima samo čekam da ti skočim u naručje i ponovo osetim sigurnost koju mi ono pruža. Otvaraš vrata, ja te kao verni pas čekam na poslednjem stepeniku, dvoumim se kako da ti prođem, iako znam da kako god to učinila, zagrliću te to je sigurno. Samo pitanje je šta želim biti pred tobom?

Detinjasta, da ti pokažem iskreno koliko si mi falio i zaletim se ka tebi ili želim biti zavodnica, da ti stavim doznanja da iako sam u tvojim očima balavica, itekako znam biti staložena i privlačna?

Noge mi cupkaju dok me gledaš očima koje mi govore "Tako si naivna i suludo je ono što od mene želiš..." prilazim lagano, korak po korak, prelaziš pogledom preko mojih nogu, ne znam sviđa li ti se ono što vidiš, ali hodam ne dajući da me sumnja pokoleba.

Spuštaš kofer i tek onda, kad ukradem momenat u kom ne vidiš, krenem da odmeravam. Prelep si, presnažan i baš si onakav muškarac kakvog zamišljam negde u budućnosti pored sebe.

"Zašto si joj dozvolio da se ovako obuče? Gde su ti puške i proteza, mrvice?"  prevrnem očima dok idalje šaram po tvojoj uniformi pogledom. Koliko si lep...

Pitam se- Šta li je ispod nje? Ne mogu ni da zamislim onoliko dobro koliko, sigurna sam, izgleda kad je skineš...

"O čemu pričaš, Damjane? Nisi bio tu dve godine. Ona je sad devojka, ko sam ja da joj branim odeću koju želi? I uostalom, baš joj lepo stoji haljinica...." stric mi namigne dok ja uz ponosan osmeh dižem glavu tako da mi dobro osmotriš lice, svi mi govore da sam izrasla u anđela, reci mi to i ti...

"Slatka je. Ideš na neki rođendan?" izdahnem, ne vredi pokušavati, ja sam za tebe idalje mala bratanica tvog najboljeg druga.

"Nisam toliko mala. Idem sa drugaricama u grad..." rekla sam lagano kao da mu svakom rečju želim objasniti da sam mu po svemu dorasla. Prišla sam mu još jedan korak i nežno obavila ruke oko njegovog vrata. Jednom rukom me podigao, što sam sasvim mirno prihvatila. Drugom mi je mazio kosu sve dok se nisam odmakla od njega, ne bih nikada, ali sam morala.

"Jedva čekam da mi ispričaš gde si sve bio..." rekla sam očarana svime na njemu, pogotovo njegovim očima.

"Idem da odnesem kofer gore dok se vi izgrlite..." ah striko ti baš znaš kad šta treba da učiniš!

Lagano me spustio, prešao je dlanom po mom licu i razvio misteriozan osmeh koji je kao i uvek govorio jedno veliko ništa "Želim ti lep provod. I nemoj da moramo da bijemo neke balavce jer ti sline za suknjicom..." nasmešim se zabavljeno te maknem kosu iza uha. On opet nezainteresovano makne pogled što me malo počne živcirati...

"Koliko ostaješ?" želim da pričamo, makar i o nekim bizarnim stvarima.

"Neko vreme. Došao sam da vidim vas i svoju verenicu..." na spomen žene u njegovom životu odmah sam se namračila, iako to nikako nisam htela da pokažem, nije mi odgovaralo.

Bilo je logično da nekoga ima, kako i ne bi, savršen je. I bilo je još logičnije da taj neko nije šesnaestogodišnja devojčica, samo... Nekako sam oduvek imala nadu u to da će jednog dana, za koju godinu biti drugačije, a sad mi govori da ima verenicu kojom će se, samo čekam tren, oženiti.

"Nisi rekao da si se verio..." izgovorim kao dete kom je oteo omiljenu igračku iz ruku.

"Nisam. Bilo je brzo. Ne zna ni Adam još uvek, ako ti je za utehu..."

"Nije  Idem. Već odavno kasnim..." lagano sam ga obišla bez onog entuzijazma koji sam imala do tad.

Zatvorila sam vrata za sobom i lagano krenula, momci iz obezbeđenja su mi se nudili da me voze, bolje rečeno saplitali se jedan o drugog da dođu do mene, a ja sam ih pristojno odbijala u želji da omogućim sebi šetnju koja bi mi razbistrila misli pre odlaska u društvo, gde me nikako ne smeju videti ovako rasejanu.

Nastaviće se...

Srećna vam 2024. hvala vam za puno ljubavi i vernosti, nadam se da ćemo se družiti još mnogo mnogo godinica i želim vam da vam se u novoj godini sve želje ostvare! Jedna lepa pričica da ovu godinu zapečatimo i započnemo sledeću! Ljubim vas!

Azurne noći III: Svet je tvoj Where stories live. Discover now