Zeus 🔚

Rion Zeus

       Glasna muzika odzvanja mi u ušima, po stoti put se pitam kako ovi ljudi mogu provesti sate dok im to nabija po mozgu, da nemam posla pobjegao bih odavde glavom bez obzira.

Palim cigaretu i uvlačim dim duboko u pluća, pa ga ispuštam van da se miješa sa svim ostalim, tuđima. Baš poput tog dima i ja se tako nastojim pomiješati s ljudima, da nigdje ne štrčim, da ničim ne privlačim previše pažnju na sebe, ali sa mojih dva metra i kojih šest centimetara to je većinom veoma teško. Gdje god se pojavim iznad većine ljudi sam, podižu poglede i glave gore ne bi li mi pronašli lice i oči. Da, velik sam. Visok, krupan, ogroman. Da, izgledam kao prokleta planina, ali nisam kriv. Geni su. Moj otac je ogroman, a spram moje braće, ja sam nizak i sitan. Oduvijek smo bili najveća djeca u školi, najveći tinejdžeri, pa najveći studenti, a onda vojnici. Odradili smo tri ture u Avganistanu, a onda se povukli nakon što smo svaki u drugačije vrijeme i na drugačiji način zaradili svoje rane. Njih dvojica su ostali pri vojsci, obučavanje mladih kadeta, a ja sam tome dijelu života rekao zbogom i nastavio dalje sam, nekim svojim putem. Bio sam osiguranje, bio sam tjelohranitelj važnim ljudima, bio sam mnogo toga i svega sam se nagledao. I baš zbog toga što sam vidio svašta upoznao sam se sa onom veoma lošom stranom našeg svijeta i uvideo koliko je maleni čovjek jadan i nezaštićen i da oni koje crni sistem uhvati u svoju mašinu nemaju kome da se obrate za pomoć, nemaju gdje da pobjegnu ni nekoga da ih spasi... ja sam postao taj netko.

Zato već tri godine idem od grada do grada tražim žrtve koje su bez nade u spas u bolji život, bez ikoga tko će ih izbaviti. Kada se povežeš sa većim brojem ljudi, a pogotovo kada ih nečim zadužiš, vjeruj mi da ćeš uvijek u njima moći naći saveznika i prijatelja pored toga što će osjećati da su ti dužnici za neku radost ili spas koji si im donio. A, ja sam se ako ćemo na to gledati za ovih godina zadužio kod mnogih.

Kod djevojaka, žena, mladića, političara, pjevača, glumaca, policajaca, liječnika, starica, djece. Mnogima sam na neki način pomogao, mnoge spasio, a oni su mi za to zahvalni dok postoje. I moja je malena knjižica puna njihovih brojeva, mobitelima ne vjerujem, kupujem samo one na bonove, neke najobičnije koje mogu da smrskam rukom ako do toga dođe. Zato brojeve upisujem u blokić koji je dio mog prtljaga što ga sa sobom uvijek nosim. Na moj motor ne stane puno stvari, jedna mala torba i ruskak, auto ne posjedujem. Kada mi kao večeras treba iznajmim ga, naravno pod lažnim imenom. Znam kako sakriti svoje tragove, svoje postojanje uopće, a to mi treba da bih mogao sakriti i one koje izvlačim iz crnila i da bi tako mogli krenuti u novi život.

Ne kajem se i nikada nisam što poput moje braće i ja nisam ostao u nečemu pri vojsci, u policiji ili specijalcima. Mene je život odveo na drugu stranu. Odslužio sam svoje domovini, časno sam otpušten iz službe, ali drugačija služba, ova u kojoj sam sada nije prestala.

Nezgodno se trznem kada me jedna djevojka zakači po lijevoj strani, koliko god vremena da prođe uvijek ću osjećati to mjesto na tijelu. Metak je bio ručne izrade napravljen da kada prodre u tijelo iz sebe izbaci veliku količinu oštrih sječiva koje su u mom tijelu napravile kaos. Mnogi smo stradali od takve municije, i tko zna koliko je još ima ondje. Ostao sam bez lijevog bubrega, a ostalo su uspjeli nekako da mi skrpaju. Bol je bila neopisiva, ali prošlo je. Mada, ostalo je osjetljivo, a tijekom ovih godina svaki pizdun s kojim sam se morao potući kao da je znao udarao je baš ondje. Liječnici su užasnuti mojim načinom života i savjetuju mi da napustim ring i borilačke vještine zbog svog stanja jer je preopasno. Naravno da im lažem da se bavim time, pa neću im valjda pričati kako mlatim ološ i čistim gradske ulice od gamadi koja nanosi bol i štetu ljudima koji nemaju nikoga da ih obrani. Kako nam je odličan sistem zatvorili bi mene a gamad bi nastavila da šeta zemljom.

Baš zbog takve gamadi večeras sam ovdje, da izvučem jednu djevojku koju ovdje drže pod prisilom. Prije nekoliko tjedana u Tucsonu, ovdje u Arizoni izvukao sam jednu  koju su skupa sa drugaricom oteli prije šest godina iz malog grada Ridgecrest u Kaliforniji, drogirali i prevezli u Tuscon. Kada se probudila bila je ošišana, kosa joj je bila ofarbana, i ona i drugarica postale su žrtve trgovine ljudima. Jedno vrijeme su ih držali skupa, prisiljavali da rade na ulici, a onda su ih razdvojili i Teenu poslali u Phoenix. Na Cherry sam tada slučajno naišao na ulici u trenutku kada ju je svodnik mlatio. Ubio sam dušu u njemu, a nju poveo sa sobom. Bila je u motelu dva dana, ispričala mi sve što je znala, a onda sam je posjeo u autobus pod okriljem noći i vratio je u njezin grad. Zato sam sada ovdje da Teenu izvučem odavde. Odgledao sam njenu točku dok je plesala kavezu, a onda je sišla dolje, neki ju je ljigavac povukao za ruku i utrpao iza šanka. Vidim da je krenula da služi piće pa mahnem i pozovem je. Priđe s umornim izrazom lica, ali lažni osmijeh je tu. Pogleda me dižući glavu. Sagnem se pa joj na uho kažem da želim dupli viski i razgovor s njom. Odgovori mi da ne može razgovarati sa gostima, samo da ih služi. Krene nazad za šank ja krenem za njom. Stanem pored zida i gledam je kako stavlja pića na tacnu i moje među njima.