Zeus 🔚

Centar

Gledam kako malena grli majku i odlazi sa učiteljicom niz hodnik. Okreće se i maše jer bit će nekoliko sati odvojena od nje. Nekako mi lakne što nju odvode u posve drugom smjeru od onoga u kojem kako River kaže borave djeca koju treba spašavati.

Instant povezanost s tim malim, kovrčavim čudom jedna je od stvari koje mi se nisu dogodile mnogo puta u životu, rijetke su, ali razumnjive na meni neki poseban način. Kada se to dogodi posve je jasno da će osoba s kojom sam to osjetio ostati zauvijek povezana sa mnom, da ću cijelog života gdje god se nalazio imati i osjećati tu vezu. Malo je kažem takvih ljudi; to se dogodilo s mojom braćom, pa osim što nas veže ista krv ta povezanost koju s njima osjećam mnogo je više od toga. Dogodilo se i sa jednim prijateljom iz djetinjstva, ali nažalost smrt ga je odnijela prerano, kada je imao samo sedamnaest. Nakon njega povezanost sam osjetio sa suborcem iz jedinice, ali baš kako je Jacka bolest, Toda je bomba odnijela s ovog svijeta. Ipak, tu povezanost nije nestala iz mene, ja ih još uvijek osjećam i imaju posebno mjesto u mom srcu i mom životu. Sasvim sam siguran da će se slično dogoditi i sa Brittany Max–Dover i da će to maleno biće ostaviti šareni trag u mom crno bijelom životu.

– Jesi ok? – pitanje koje dođe od River nekako me povrati nazad.

– Da. Naravno. Oprosti nešto sam se zamislio.

– Hajde idemo – krene ispred mene, pa otvori velika vrata prislanjajući svoju karticu na uređaj. Otvori se mali hodnik, a zatim sijevne bjelina i svjetlost. Ulazim s njom unutra, sve se glave automatski okreću ka nama. Ljudi u bijelim kutama i oni u plavom zaustavljaju sve što rade i gledaju nas. Gledaju mene. – Odmah dolazim, ostani tu – kaže, pa otvori mala vrata i uđe unutra. Na vratima piše Garderoba pa pretpostavljam da se presvlači. Ostanem stojati dok me pogledai prisutnih rešetaju po cijelom tijelu. Pa, ako ćemo tako, onda zašto se ne zabaviti malo. Trznem tijelom naglo, to izazove trzanje svih, smijao bih se kako su se svi u isto vrijeme presjekli, ne nadajući se tome. Odjednom se vraćaju svojim poslovima, a neki su hrabri pa pogledavaju i dalje skrivećki. Nasmiješim se u brk. Tako vam i treba kada se isčuđavate ljudima moje visine. Možeš misliti!

Vrata se otvore i ona iziđe obučena u bijelo, sramota me priznati, ali kako su se trgli ovi ljudi ovdje trgnu se i moje gaće kada je vidim. Njena tamna koža u ovoj bijeloj odjeći izgleda poput slatkog pudinga od čokolade preko kojeg je prevučeno tučeno slatko vrnje i izgleda primamljujuće toliko da bi ga i dijabetičar pojeo trepnuo ne bi.

– Doktorice?

– Reci Rion.

– Ništa, samo... sada izgledaš baš kao doktorka.

– A, do sada nisam?

– Pa, ne. Sada to izgleda onako stvarno – kažem, ona se nasmiješi.

– Hvala ti. Dođi.

Krene naprijed pa stane na stubu koja vodi dalje u prostoriju.

– Kolege, ovo je Rion Zeus, moj novi tjelohranitelj. Vjerujem da se pitate tko je ovaj visoki stranac, tako da, ako ga negdje sretnete na hodnicima, znajte da je tu zbog mene. – Ljudi s olakšanjem nekako kimnu glavama, a jedna od onih cura u plavom priđe i nešto joj šapne na uho, pa se smijuljeći udalji dok me gleda i diže obrve. River se samo blago okrene preko ramena. – Vidim već ubireš simpatije Rion Zeus. Strašno. Hajde dođi da ti malo pokažem okolo. I ono što sam ti rekla. Obraćaj pozornost.

Krenem za njom bez riječi i pustim je da mi objašnjava što je što, iako ne vidim nikakvu svrhu. Zašto bi tjelohranitelj jednom znanstveniku uopće morao da zna išta od toga, a onda se sjetim da ona to čini kako bih neometano mogao da pohvatam što više, da vidim ulaze, prolaze, i sve dobro upamtim.