Zeus 🔚

Ti danas umireš

Sjedimo u parkiranom kombiju, Mike je ušao u zgradu. Čim je kročio nogom u jedan od ureda bubica koju je prilijepio ispod stola krenula je emitirati prijenos u naše slušalice. Rešeta ih svime što ima, uglavnom se brane šutnjom i čekaju odvjetnika da dođe govoriti umjesto njih. Cigareta mi dogorjeva između prstiju, Raton mlati rukom i spušta prozor. Draže mu je da vrelina izvana ulazi unutra nego da izdrži tih pet minuta dima koji ionako odlazi kroz ventilaciju koja ga uvlači.

– Ono što si jučer uradio u restoranu Mali... Sa Riverinim bivšim... – Rendall ispuhne nekakav zvižduk. – Zbilja nisam znao da imaš to u sebi.

– Možda sam malo pretjerao. Ali neka zna.

– Zbilja ih je ostavio zbog Brittina stanja?

– Da. Možeš li vjerovati? Kakva pizda smrdljiva! Ne podnosim muškarce koji napuštaju svoju djecu, prokleto ne podnosim.

– A, malena je predivna.

– Jeste.

– Povezao si se s njom zar ne?

– Istina. Vidim tvom oku sokolovu ništa ne može promaknuti.

– To se primijeti Rion. Pogotovo na tebi.

– I što ćeš sada? – bacim cigaretu van, Raton odahne i pritvori prozor.

– Što bih trebao Rat? Ne razumijem.

– Što ćeš s River, sa malom, s tom povezanosti? Jasno ti je kako to kod tebe djeluje, a iskreno svi znamo tko si i kako živiš.

– Jebi ga – oborim pogled, ne znam što drugo. – Istina nije dobro vrijeme, ali takve stvari ne mogu kontrolirati.

– Zatreskao si se u Doktorku.

– Nisam – kažem, a dva kretena krenu da se smiju. – Ne smijte se. Nisam.

– Aha, a mi smo debili. Ne da si se zatreskao nego imam osjećaj da ti leptiri stvaraju tornado u tijelu kad ti je blizu, ne onaj neki lepršavi vjetar. I vidi se kako te ona gleda.

– Ma, hajde – okrenem se ka zadnjem sjedištu. – Kako me gleda molim te?

– S obožavanjem. S divljenjem. Nekako mi se čini da si ti sve što je ikada u životu trebala, a nikada nije imala sirota.

– Nemaš ti pojma.

– Pusti ga Ren, vidi da su mu uši pocrvenjele.

– Daj začepite obojica. Koliko znam vi ste stariji od mene, niste majci i ocu darivali snahe ni unuke, zato kuš tamo. – Za divno čudo samo se pogledaju i zašute, a znak koji smo od Mikea čekali u tom trenutku stigne. – To je to! – navučemo maske preko lica i krenemo. Požarnim stubama gore do sektora 6A, otvorim onako kako mi je Peyton pokazala pa se uvučemo unutra. Na zidu pored je dugme za alarm, Raton razbije staklo i stisne. Povučemo se iza zida dok glasan alarm odzvanja zgradom. Otvaraju se sva vrata i osoblje se evakuira. Provirim i vidim River, ona samo kimne glavom, shvatim da je sve spremno i u redu. Kada i posljednji čovjek iziđe odande pojurim ka hodniku koji vodi u Sektor 6.

– Rendall, daj taj tvoj nesretni prst. – Priđe pa mali prst koji mu je geler u ratu suzio za pola uspije gurnuti u uski otvor. Govorim mu šifru, ali ona ne funkcionira.

– Jebeno k vragu, promijenili su šifru. Raton daj uređaj! – prislanjam tanku iglu na brojčanik i puštam da uređaj očita. Kako lampica pozeleni, nasmijem se sebi u brk. – Idemo dečki. Nemamo puno vremena. Četiri su djeteta, nosite po dva, ili ću ja, ali svi moraju izići u isto vrijeme.

Uvučemo se u zapetljane prostorije i stanemo sva trojica. Na krevetima leže uspavana djeca, ali ih četiri medicinara guraju kroz hodnik.

– Mali problem dečki.