Bio sam vojnik, osiguranje, bio sam tjelohranitelj važnim ljudima, bio sam mnogo toga i svega sam se nagledao. I baš zbog toga što sam vidio svašta upoznao sam se sa onom veoma lošom stranom našeg svijeta i uvideo koliko je maleni čovjek jadan i ne...
Oops! Ang larawang ito ay hindi sumusunod sa aming mga alituntunin sa nilalaman. Upang magpatuloy sa pag-publish, subukan itong alisin o mag-upload ng bago.
Gledam kroz prozor kako taj predivni, veliki čovjek sjeda na svoj motor i odlazi niz ulicu. Kroz glavu mi prolaze trenutci od našeg izlaska iz Centra, ono što je uradio, kako je zaštitio mene i Britt iako je ta uloga mog tjelohranitelja zapravo samo varka. Stao je ispred nas štiteći nas obje svojim velikim tijelom, a onda onoga koji je krenuo na nas doslovno bacio među kontejnere. Bilo je malo i smiješno moram priznati, ali bilo je i divno osjećati se zaštićenom od jednog tako prekrasnog muškarca. Nisam nikada osjetila ništa slično, kroz život idem sama otkako je Denver otišao u Pasadenu. On je bio ona neka vrsta muške zaštite koju sam imala i osjećala, a kada je otišao, ostala sam sama.
Ni ono što je uslijedilo nije ostavilo ništa slabije utiske na meni, u nekim trenutcima jednostavno sam blejala u njega, nisam mogla ni da trepćem, ni da dišem. Po dolasku kući, razmilili smo se svatko na svoju stranu, sredili i sjeli za kuhinjski otok. Napravila sam nam kavu i popili smo po pivo dok mi je pričao o svemu što se dogodilo u prostoriji iza stakla. Nekako sam u dnu duše znala da će ga potresi ono što je video baš zbog toga što je skupa sa svojom braćom i on bio na ratištu i upoznao ratne strahote. Sada je imao priliku svojim očima vidjeti ono što se događa u sektoru 6. Da, ta djeca su podvrgnuta testiranjima, mučenjima, jer njihov mozak u tom stanju nije njihov nego njima vlada netko drugi. Gdje ćeš goreg mučenja od toga da netko drugi kontrolira tvoje tijelo i tvoj um, a ti zapravo vjeruješ da cijelo vrijeme spavaš. I kada bi izašli na ratnu zonu i umrli bi tamo, jer na metke nisu imuni, umrli bi vjerujući da spavaju, ne bi ništa znali, ne bi ničega bili svjesni. Nekako ne vjerujem u ono što je rekao Preston, da su ta djeca ondje dobrovoljno, ta tko bi normalan pristao na takvo što? Osim, ako im nisu rekli da rade nešto posve drugo na što su djeca pristala, a ni ne znaju pravu istinu. Rion je rekao da je tražio pomoć od braće, nisam mislila da će sva tri Zeus brata u ovo da se uključe, ali ne smeta mi. Samo neka djecu sklone odande, neka ih odvedu na sigurno, a poslije ćemo im sve objasniti.
Nakon toga Britt se navalila na bojanke i da ispriča Rionu što joj se sve dogodilo danas u školi u centru, i prepriča mu. Kad kažem sve mislim s.v.e od a do ž. Gospodine Rion ovo, pa Gospodine Rion ono. Pokušala sam je ugasiti nekoliko puta dok sam pripremala večeru, ali bilo je prosto nemoguće. I to je još jedna stvar koja me oduševila. On je bio posve u tome njenom, sudjelovao je u razgovoru, uvrtao nosom, okretao očima kad i ona, i slagao face baš poput nje. Dijelio savjete o samoobrani ako je slučajno netko tamo gurne, počupa, ili ne daj zla nešto gore, a mala je to upijala široko otvorenih očiju. U jednom trenutku dok su se smijali jedući špagete koje su srkali toliko da su se doslovno natjecali tko će glasnije i jače uvlačiti srce mi se steglo do granice bola. Da je sreće njen bi prokleti otac ovdje sjedio umjesto ovog čovjeka i dijelio radosne trenutke s njom i sa mnom. Ovako Rion iz ni sama ne znam kojeg razloga preuzima tu nekakvu ulogu muške figure koja stoji pored nje. On ju je nasmijao, on ju je obranio od napada, on sudjeluje u njenim pričama i to toliko dobro da bi čovjek pomislio da zbilja razumije sve što ona govori i da baš sada sve to on skupa s njom proživljava. Koliko je to lijepa slika, toliko je i tužna, jer za nekoliko dana kada Rion Zeus napusti naš dom i naš život Brittany će biti shrvana. Način na koji se povezala s njim u jednom danu je fascinantan i ujedno težak. U njenim očima vidim da ga gleda kao onu očinsku figuru koju nikada nije imala iako je on tek ušao u njezin život. Neke stvari se jednostavno dogode i mi kao ljudi kakvi smo nad njima nemamo kontrolu. I pitam se jesam li pogriješila što sam ga dovela ovamo, u naš dom? Možda bi bilo bolje da je ostao dalje od nje... Ali, opet vidjeti je sretnu i nasmejanu govori mi da nisam pogriješila. Pa makar tugovale skupa kada ode, neka proživi ovaj osjećaj da vidi kako je kada imaš pored sebe nekoga tko će te čuvati, nasmijati, saslušati, a da to nisam ja.
