Bio sam vojnik, osiguranje, bio sam tjelohranitelj važnim ljudima, bio sam mnogo toga i svega sam se nagledao. I baš zbog toga što sam vidio svašta upoznao sam se sa onom veoma lošom stranom našeg svijeta i uvideo koliko je maleni čovjek jadan i ne...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Prošlo je osam kada sam nakon doručka u malom zaprćku od B&B ispušio cigaretu i popio kavu. Platim smještaj, pa sjednem na motor i krenem do policijske postaje. Jutro je svanulo suho i sparno, iako temperatura nije bila visoka, zrak je bio poput pokrivača i činilo mi se da moram proderati kroz njega da bih mogao disati kako treba.
Parkiram pred stanicu, vrate se neki mladi dani. Proveo sam ovdje neko vrijeme i s jedne i s druge strane brave, poznajem ovu zgradu i pritvore za maloljetnike, jer nećemo se lagati moja braća i ja znali smo često pobjeći u Vegas, a nekako bi uvijek murija uhvatila mene i zatvorili bi me dok bi oni sjedili u hodniku i čekali naše roditelje da nas svu trojicu pokupe. Događalo se više od jednom, priznajem, ali ne kajem se. Svaka faza odrastanja nosi nešto svoje. Istina, majka i otac se tada jesu ljutili na nas, ali kada smo malo odrasli učinili smo ih veoma ponosnima. Toliko da vjerujem da se više i ne sjećaju tog vremena kada su nas skupljali iz ove stanice.
Uđem u taj mravinjak sa stotinu soba i ureda, a oni koji gmile glavnim predvorjem nekako svi na sekund zastanu i pogledaju me. Kimnem glavom, a oni kao da se povrate iz transa nastave gdje su stali. Priđem pultu za kojim je mlada policajka, vjerujem tek prošla obuku.
– Dobar vam dan. Trebao bih detektivku Carollo, da li je tu?– pogleda me, pa digne kažiprst u zrak.
– Samo sekundu da provjerim – gleda u ekran, pa vrati pogled na mene. – Ovdje je. Možete kroz hodnik pa lijevo. Ondje je čuvar koji će vas uvesti. I molim vas samo vaše ime da vas upišem kao posjetioca.
– Zues. Rion Zeus. – utipka, pa mi pokaže da mogu da idem. Prođem hodnikom pa lijevo i vidim čuvara. – Kod detktivke Carollo molim vas. – on kimne pa priđe vratima i pokuca. Priđem i ja stajući iza njega.
– Tia, imaš posjetu...– kaže joj dok ona nešto tipka na laptop.
– Da, da, neka uđe tko... – podigne pogled, pa kad me ugleda osloni dlanove na stol i razvuče osmijeh. – Je l' to mene netko zajebava? Jedan od čuvene braće Zeus! Ni manje ni više nego jebeni Rion Zeus! – čuvar se skloni, uđem unutra, ona iziđe iza stola, pa pojuri k meni. Tia Carollo jedna je od naviših žena koje poznajem, sa svojih 190 centimetara pravi je div spram onih koje svakodnevno srećem. Čvrsto me zagrli, ja uzvratim. – Ti prokleti seronjo! – opsuje me, slegnem ramenima.
– Kako si Tia? Prošlo je... Koliko, dvije godine?
– Dvije godine, šest mjeseci i sedamnaest dana, ali tko broji, zar ne?! – udari me po prsima. – Što radiš ovdje gade? I što baš sada? Gdje si bio prije šest mjeseci da me samo jednim seksom odgovoriš od udaje?
– Udala si se?
– Pa, nisam se mogla više nadati da ćeš se od nekud pojaviti. Kako si mi ubio svaku nadu u pronalazak sretnog kraja s nekim moje visine, morala sam pristati na nešto malo manje.
– Žao mi je. Da sam znao da se tako žarko želiš udati za lutalicu poput mene i upropastiti svoj život, došao bih.
