Bio sam vojnik, osiguranje, bio sam tjelohranitelj važnim ljudima, bio sam mnogo toga i svega sam se nagledao. I baš zbog toga što sam vidio svašta upoznao sam se sa onom veoma lošom stranom našeg svijeta i uvideo koliko je maleni čovjek jadan i ne...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Ustajem nakon skoro neprospavane noći, o kojoj uopće ne želim ni da razmišljam više, jer eto kako se sve nešto zadnjih dana događa meni po prvi put ili se događa kao ona rijetko rijetka stvar tako se dogodilo i ovo da sam bio budan, sa željom da odem u njenu sobu, uzmem je sebi i da se ševimo cijelu prokletu noć kada već ne spavam. Sad eto izlazim iz sobe, njih dvije su u kuhinji spremaju kavu i žitarice za doručak, Britt se okrene, pogleda me i razvuče osmijeh. Udahnem duboko.
- Jutro dame. - River se nasmiješi, i nekako skloni pogled u stranu.
- Gospodine Rion... - kaže, pa ručicom pokaže na mjesto na stolcu pored nje. Priđem i sjednem pa spletem prste.
- Kažite madam.
- Mama mi je rekla da sam noćas otišla u tvoju sobu.
- Istina.
- Žao mi je.
- Nisi ti kriva mališa, neka ti ne bude žao. To ne možeš kontrolirati.
- Jesam li bila... loša?
- Naravno da ne. Sve je u redu, zaboravi to. Zaspala si ponovno, odnijeli smo te u krevet i sve ok.
- Mama kaže da mi je sada puno bolje, i da ovo nije ništa kako sam bila loše prije.
- Tvoja majka je učinila mnogo dobrog za tebe i još malo i bit ćeš potpuno izliječena. Vjerujem da će te to sve proći čim malo porasteš.
- Možda, ali mrvice će uvijek biti prisutne, tako mama kaže.
- Mrvice?
- Njezine tablete. - River stavi šalicu kave pred mene, mala nastavi klopati žitarice. Prebacim pogled na River, i to onaj gdje oči gledaju ispod obrva.
- Rion u vezi onoga noćas...
- Zaboravi. Ništa se nije dogodilo. Sve je u redu. I mi smo u redu.
- Ne želim da misliš da sam..
- Ništa ne mislim. Nisi ti krenula na mene, nego ja na tebe i ne ponosim se time, tako da ako možemo zaboravimo to kao da se nije dogodilo. Može?
- Ne. Ne može. - E jebi ga. Dignem obrvu upitno.
- Ne može jer... nije da ja to nisam željela. I to nije u redu. Da nisi potegnuo to ranije toga dana i da sam kao i uvijek do sada išla svojim putem i nisam razmišljala o tome, znala bih se postaviti u trenutku koji... smo podijelili.
- Ja sam kriv što ti apstiniraš?
- Naravno da ne, ali si kriv jer... Radiš stvari koje me privlače tebi na neki skroz lud način. -pogledam u malu, ona nas uopće ne doživljava, jede svoje žitarice i mlati nogama, dok joj u glavi vjerojatno pjeva pjesmica koju gleda na malom tabletu oslonjenom na vaznu s cvijećem.
- Što točno? Da znam da to više ne radim.
- Mogla bih sada reći postojiš, dišeš, izgledaš kako izgledaš, ali bilo bi previše zar ne?
