Zeus 🔚

Pristojan obrok

Vozio sam prema Vegasu kroz noć koja se kupala u sjaju zvijezda noćas čini mi se više nego obično, jer su toliko mamile moj pogled i neprekidno sam dizao glavu gore ne bih li ih što bolje vidio. Nije mi bilo dosta onih koje su se na horizontu u rojevima gomilale ispred mene, žudio sam za još i još, dokle god mi je pogled mogao dosegnuti.

Na prelasku iz Arizone u Nevadu na Purple Heart autoputu, ceste 93 rijeka Colorado zamirisala je u zraku. Njeni glasni udari vode odjekivali su kroz noć zvučavši u tom trenutku kao rock koncert na kojem i previše dugo nisam bio. Taj me zvuk u glavi pratio cijelim putem dok su se oko mene svjetla zvijezda miješala sa svjetlima gradića kojima sam prolazio.

Činjenica da ja uopće nisam jeo od onog doručka u zalogajnici u Kingmanu, natjera me da negdje oko Whitney Ranch četvrti skrenem s ceste i slijedim miris hrane koji se širi ulicama skupa sa teškim noćnim zrakom Nevade. Poznata po trgovačkim centrima, malim zalogajnicama i lokalima, Whitney je većinom miran kraj. Ali poznavajući sebe, kada nogom kročim ondje neko će se sranje dogoditi. Pomolim se univerzumu da ipak samo stanem, pojedem i krenem dalje, pa učinim prvo od navedenog.

Odluka da stanem u Whitney osim što je moj trbuh to od mene zahtijevao, jeste i to što je manja gužva nego u gradu i može se mirno jesti. Čak i u ovim noćnim satima u Vegasu je teško naći mjesto gdje nije velika koncentracija ljudi. Trenutno mi prija upravo ovo u što gledam, malena zalogajnica u sklopu benziske crpke i stop shop trgovine skupa.

Uđem unutra, ugasivši cigaretu koju sam prethodno zapalio dok sam promatrao okolinu, pa prvo zađem u trgovinu da pokupim cigarete. Vidim wc, uđem unutra, operem ruke i malo namjestim kosu, pa izađem. I baš kao u prokletom filmu. Naiđem na scenu gdje jadni prodavač, stari kinez pred odlaskom u mirovinu vadi novčanice iz kase dok mu neki balavac prijeti pištoljem. Odavde vidim da je pištolj lažnjak, a i da klinac nema više od osamnaest. Priđem, a prodavač onako sitan i nizak proguta teško kada me spazi, pa stane s onim novcem. Stanem iza malog koji se eto usudi podići pogled na ogledalo iza prodavača i ugleda samu smrt kako je došla po njega. Trgne se, ali ostane ukopan.

– Dat ću ti tri sekunde prije nego ti polomim obje ruke i bar jednu nogu i odvalim slezenu, a možda i ta sitna muda, da odmah  spustiš tu igračku kojom prijetiš ovom starčiću. Dajem ti evo priliku da pobjegneš i da nikada više dok si živ i postojiš ne uđeš ovamo jer ja ću biti tu i čekat ću te. – vidim na ogledalu da teško guta, ali suzi oči pa se nasmije. Pun je koječega, vjerojatno loša roba koju prodaju na ulicama za bijednu paru koju ovaj seronja može da izdvoji za šut. A, očito više ne može ni to dok pljačka stop shop. Okrene se na petama pa sad pištolj drži okrenut ka meni. Negdje ispod mojih prsa.