Zeus 🔚

Konjica

– Kako napreduju doktore? – muškarac u odijelu upita.

– Od prošli put poboljšanja su na oko trideset posto Gospodine. Zadnjih dana imamo nekih sitnih poteškoća, ali uspijevamo sve postići.

– Trideset posto? To je sve što mi imaš reći? Jebenih trideset posto!?

– Ali, Gospodine morate razumjeti ovo nisu jednostavne stvari. U pitanju je mozak, neke stvari možemo kontorlirati, neke ne. Nismo čudotvorci i ovo što smo do sada uradili nadilazi sva naša očekivanja. Da subjekti nisu zainteresirani i da ne idu dobrovoljno na ovo vjerujem da bi bilo puno teže. – koji kurac? Dobrovoljno? Je li ovaj smrad doktorski upravo rekao da su ova djeca dobrovoljci? Da oni žele da im se radi ovo što im se radi?

– Preston imaš jebenih pet dana da predstaviš prototip na skupu vojnih inovacija u Hustonu. Jesi li me razumio? Pet dana. Ni dana više. Sve mora biti spremno. Ako ne možeš riješiti sve kadete riješi makar jednog da se imamo s čim predstaviti. Ne smijemo se ne pojaviti na tom događaju, to bi značilo ogromne gubitke za kompaniju, jer ovo sve je već odavno prijavljeno i svi očekuju vidjeti vojnike budućnosti.

– Gospodine ne mogu to postići za to vrijeme!

– Ima da postigneš! Za koji kurac vam dajemo novac za sve moguću tehnologiju kojom Centar raspolaže? Sektor šest je dobio i previše sredstava za ovo, zato bolje za tebe da ne zakažeš, jer ako se to dogodi... – gledam kako ga hvata za kragnu, a doktor sa stravom u očima teško guta.

– Učinit ću što mogu, ali samo jednog. Molim vas, neka bude samo jedan, nemoguće je izvesti to za tako kratko vrijeme na svim subjektima.

– Tog jednog onda pripremi i prezentiraj ga kao savršeno poslušnog vojnika budućnosti koji sve operacije izvodi spavajući dok samo jedno malo dugme pokreće cijeli njegov mozak. – dvojac u odijelima okrene se i krene marširati ka izlazu, nesreća od doktora se poravna, udahne nekoliko puta, pa krene i on za njima. Sklopim oči da se malo priberem, odmahnem glavom, jebeno k vragu. Sačekam još malo pa kad ustvrdim da su otišli polako otvorim ormar i iziđem van. Stanem ispred stakla, baš ondje gdje su oni stajali, pa izvučem mobitel iz džepa. Snimanje glasovnog zapisa još uvijek svjetluca, dobro pa sam se sjetio uključiti. Stavim mobitel na uho samo da čujem da li je snimanje uspjelo pa kada shvatim da jeste sačuvam snimku pod nazivom Razgovor smradova.

Pogledam ispred sebe kroz prokleto staklo i shvatim da su subjekti već u svojim stolicama, a one metalne kape su im na glavama. Oči su im još uvijek otvorene, ali prazne, zaključujem da spavaju otvorenih očiju. Isključim blic na kameri, i kad je otvorim momentalno zažalim što koristim ove jeftine jednokratne mobitele. Još danas moram nabaviti novi, sa kristalno jasnom kamerom koja će snimiti i najsitniji detalj. Sad što je tu je, kliknem nekoliko puta i uslikam ono što vidim. Na nekom malom uređaju prstom jedan od doktora radi krugove, a njihove se ruke pomjeraju u krug. On ih doslovno kontrolira putem te naprave. Zatim im na prsa stavljaju nekakav uređaj koji naglo trzne slično kao elektrošoker, kape se dignu i dvojica od njih ustanu. Dva pritiska na nekakvo dugme i oni potpuno otvorenih očiju, ali prazna pogleda, kreću ka stolu na kojem stoji oružje. Uzimaju pištolje okreću se ka metama i pucaju. Oči mi iz glave izlete kada shvatim da su obojica pogodili direktno u metu. Gledam ih kako puze i polaze nekakav improvizirani vojni poligon, sve to sa tim praznim pogledom. Drugi doktor im stavlja noževe u ruke, a oni nasrću jedan na drugog. Tu ovaj opet kruži prstom i stiska dugme, a oni kao da se jednostavno gase. Stoje mirno, a zatim obojica zavitlaju nož ka metama i pogađaju. Niz leđa mi se slije hladan znoj. Zatim onaj koji je ovdje bio sa ljudima u crnom priđe pa im ušprica nešto u vrat kroz onaj udarni pištolj, i za dvije, tri sekunde obojica se dozivaju svijesti. Doktor ih bodri i lupka po ramenima, po njegovim ustima rekao bih da im govori kako su bili dobri. Izvode ih van i posvećuju se ostalima. Vidio sam dovoljno, želudac mi se okrene, pa brzim koracima krenem van. Kada dođem do vrata polako otškrinem i osmotrim da li ikoga ima. Kako nikog ne vidim, izvučem se van, pa iziđem u onaj dugački, prazni hodnik. Sjurim se dolje u onu kafeteriju ili što god da jeste, trebam cigaretu i trebam je odmah. Sjednem, zapalim pa čini mi se uvukao sam je pola odjednom.