Bio sam vojnik, osiguranje, bio sam tjelohranitelj važnim ljudima, bio sam mnogo toga i svega sam se nagledao. I baš zbog toga što sam vidio svašta upoznao sam se sa onom veoma lošom stranom našeg svijeta i uvideo koliko je maleni čovjek jadan i ne...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Čekao sam skoro cijeli sat vani, a onda ušao i pitao za Valeriu Bross predstavljajući se kao njezin dečko. Pustili su me k njoj i rekli da mogu da je odvedem kući na njegu čim papiri budu gotovi. Obavili su snimanje i nema lomova, ni unutarnjeg krvarenja samo je natučena. Policija je pozvana, vidio sam ih kada su dolazili, zadržali su se cijelih pet minuta unutra; bila je u pravu. Vjerujem da su čim je spomenula da je napadnuta na ulici, rekli da će provjeriti sve i otišli. Što opet govori o tome da ne poduzimaju ništa, jer znaju tko ordinira gradskim ulicama. A, to je za mene značilo da su i Kingman i njegovi stanovnici prepušteni sami sebi i ničemu. Ostavljeni u rukama tamo neke bande koja ih terorizira.
- Jesi dobro? - pitam i stanem na ulaz u sobu.
- Nakljukali su me lijekovima protiv bolova. Kada počnu djelovati vjerujem da ću biti kao zombi. - uđem unutra i sjednem u stolac kraj kreveta.
- Rion Zeus - kaže, pa sklopi oči. - To tako lijepo zvuči. Nekako... Ne znam, izaziva osjećaj strujanja ispod kože.
- Vjerujem. Nego... Dok još nisi pijana od lijekova reci mi o svom sinu. - odmahne glavom - Vidio sam da je policija bila. Strašno su te temeljito ispitali. Cijelih pet minuta.
- Rekla sam da su me dvojica napali na ulici i pretukli. Da me nepoznati muškarac dovezao u bolnicu i ostavio ovdje.
- Hvala ti. Bolje da nitko ne zna o meni, ni da sam ovdje ni što činim. Jer kako mi izgleda ovako dok još ne znam sve detalje bit će tu dosta polomljenih udova, mrtvaca i prebijenog smeća. Kako već rekoh ja sam stranac u ovom gradu, pa bih volio da tako i ostane.
- Naravno. Nikada ne bih odala tvoje ime. A moj sin... Bobby... Što da ti kažem. Njegov otac nikada nije htio ni mene ni njega, othranila sam ga kako sam najbolje znala i umela. Svijet je loše mjesto, grad zna uzeti dušu, posebno veliki poput Vegasa. Nisam mogla spriječiti da odlazi, morao je. Ondje je upao u loše društvo, prebili su ga, jedva je preživio. Vratio se k meni i tu je, kod kuće već dvije godine. Smirio se, našao posao, sve je bilo dobro. Onda je jedan dan došao razbijene glave. Naravno da nisam smjela ništa da pitam i da se zadovoljim njegovim odgovorom koji nije bio vjeruj mi nimalo zadovoljavajući.
Poslije sam saznala da su banditi napali njega i djevojku, da su je zamalo silovali da on nije uspio da ih oboje spasi pucajući u napadače. Nisam znala ni da posjeduje oružje. Koje nije njegovo i nije registrirano. Znam da ga je donio sa sobom iz Vegasa...
- Pretpostavljam da su mu se htjeli osvetiti.
- Jesu, ali on je krenuo prvi. Pratio ih je svakodnevno i shvatio što rade.
- Droga?
- U kombijima dostave. Pratio ih je skoro mjesec dana dok nije otkrio gdje im je glavno skladište.
- I zapalio ga.
- Ne. Ukrao im je ključ.
- Čekaj malo kako misliš ukrao im je ključ? Pa kao da nemaju drugi?
