Bio sam vojnik, osiguranje, bio sam tjelohranitelj važnim ljudima, bio sam mnogo toga i svega sam se nagledao. I baš zbog toga što sam vidio svašta upoznao sam se sa onom veoma lošom stranom našeg svijeta i uvideo koliko je maleni čovjek jadan i ne...
Tia Carollo odrasla je sa mnom i mojom braćom, doduše rođena je nekoliko mjeseci nakon Ratona i time starija od mene dvije godine, ali to ništa nije značilo onda, kada smo bili klinci i tinejdžeri, a bogami ni dalje kada smo odrastali. Nekako smo se u dvadesetima više družili, a znali smo i zabrijati, pa smo se nerijetko budili u mom ili njezinom krevetu. Nismo bili zaljubljeni, nismo imali ljubavnu vezu, bili smo jednostavno seks partneri i to je odgovaralo i jednom i drugom. Baš zbog toga što našu vezu nismo upropaštavali emocijama, uvijek smo imali odličan odnos. Posljednji put sam vidio Tiu nakon povratka iz Avganistana, dok sam bio doma u Primmu skupa s braćom. Kada smo se vratili neko vrijeme smo proveli u roditeljskoj kući, a onda se svaki od nas otisnuo svojim putem. Rendall je završio u Hustonu, Raton u Washingtonu, a ja ondje gdje me put odvede. A, bio sam svuda, i mnogo me mjesta još uvijek čeka.
Pošaljem poruku doktorici Max, a ona odmah odgovori šaljući mi adresu na koju da dođem. Uputim se ondje, San Angelo avenue 4031. Ulica je duga, sa manjim obiteljskim kućama s obje strane i gomilom kanti za smeće uz cestu. Izlazi na manju ulicu koja se zatim spaja na San Joaquin aveniju jednim dijelom, a na kraju završava kao slijepa ulica. Sve to moram znati i uzeti u obzir. Ako do nečega dođe, uvijek se mora imati spreman alternativni put za bijeg.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Parkiram ispred ulaza u garažu, uzmem stvari, a ona već stoji na vratima. Jebi ga, ne mogu ne primijetiti kako je lijepa, onako u kućnom izdanju, u nekakvoj uskoj trenerci i sasvim običnoj majici. Kosa joj je svezana u nazovimo to punđu, a kovčavi pramenovi ispali su posvuda.
– Dobrodošao Rion. Hajde, uđi, uđi – sklanja se sa vrata i pušta me unutra, u svoj dom. Ulazim oprezno, navika što ćeš, a onda spazim njenu kćer za kuhinjskim pultom kako sjedi i boja nekakvu bojanku. – Rion Zeus, moja kći Brittany. Britt. – na spomen svog imena, malena digne glavu. Pogleda u majku, pa u mene i diže glavu gore ne bi li mi došla do očiju. Kada to uradi ja naprosto osjetim kao da me netko u tom trenu svezao. Njen osmijeh sa malim, razdvojenim prednjim zubima i sjaj u tim kao smaragd zelenim očima prikuju me za pod. Osjetim kao da stojim u bazenu stegnuta betona, ne mogu se pomaknuti.
– River... – jedva procjedim – Tvoja kćer... Ona.. – malena trepne, pa vrati pogled na bojice i ja prodišem. Otkočim se. Šokiram se. Što je ovo?
– Da. Znam da je možda malo nezgodno što vas ovako upoznajem najednom, ali imat ćete prilike da se upoznate i družite, vjerujem. Dođi, moramo razgovarati. – Krenem za njom u dnevnu sobu još uvijek ne vjerujući kakvu paralizu doživjeh od tog djeteta. Nije to bilo loše, ni neugodno, iako je osjećaj bio da sam zacementiran. To je više izgledalo kao nekakva veza i povezanost s nekim od prvog pogleda, prvog kontakta. Ali, ona je dijete, to se ne događa odraslima i djeci. Ili možda ipak događa, na neki posve drugačiji način?
– Nadam se da se ne kaješ što si prihvatio moju ponudu. To jest, sve ovo.
– Naravno da ne. Ako je sve tako kako kažeš onda netko mora spasiti tu djecu odande.
