Gledajući u pod, ne želeći pasti, polako se kretala iza njega. Gubila se i polako je ostajala bez snage. Nikada nije bila od jednih koji mogu brzo trčati, ili trčati uopće, ali to je nije sputavalo da nastavi njegovim tempom.
„Malena, možeš li?" Pitao je, maleni osmijeh na njegovom licu je dolazio do izražaja.
Mičući malenu količinu znoja sa svoga čela, klimnula je glavom.
„Naravno." Rekla mu je. „Ali i auto bi mi odlično došao." Našalila se.
Znala je i sama da je ne moguće se probiti do ceste od njegove kuće autom, ali to je nije zaustavljalo sa šalama koje je nabacivala na njegov račun.
„Kada ga kupiš." Pružio joj je svoju ruku, kako bi mogla prijeći komad drveta koji im se našao na putu. „Imat' ćemo ga."
Stajali su blizu i to je iskoristio kao pravu priliku da je približi još bliže sebi. Trnci su, kao i obično, prošli njenim tijelom dok je gledala u njegove tamne oči.
„Pu-pusti me." Tiho je izgovorila.
Mahnuo je glavom, isti zločesti osmijeh nije micao sa lica dok je polako svojim prstima počeo prolaziti po njenom obrazu, osjetio je njenu mekanu kožu pod svojim prstom i samo je želio prolaziti svojim rukama niz njeno tijelo, želio ju je osjetiti. Svaku situaciju koju je imao, volio je iskoristiti samo s njom.
„Nikada malena." Šapnuo joj je na uho i ostavio vlažan poljubac.
Spretno se maknuo od nje i bez riječi nastavio dalje. Ovo ga je ispunjavalo. Ti maleni trenutci koje ima s njom prije svega što se mora desiti. Možda je skrivao puno od nje, ali to se činile kao malene tajne nakon svega što je sakupljao kroz sve ove godine.
Podignula je pogled sa poda i vidjela kako su već blizu ceste. Kako je shvatila, njegov prijatelj bi ih trebao tamo pokupiti i odvesti do kraja.
„Čekaj me tu, odmah dolazim." Rekao joj je, pokazujući prstom na mjesto gdje je stajala.
Klimnula je glavom i vidjela kako vadi mobitel iz svoga džepa i odlazi par koraka od nje, ne želeći da ona čuje o čemu je riječ. Prislonio je mobitel uhu i počeo govoriti. Nije mu dugo trebala, a ni njoj da vidi kako se ispunjava ljutnjom, svaki njegov rad vilicom je bio znak da je ljut. Uplašila se jer je i sama znala da voli istresti svoju ljutnju na nekome, a jedina osoba na kojoj to može napraviti sada je ona.
Nakon kratkog vremena, gurnuo je mobitel nazad u džep i vratio se. Bili su usred ničega, do sada ni jedan auto nije prošao ovom cestom, kao što nisu čuli niti jedan glas.
„Malena, nadam se da si zapamtila put jer se vračaš nazad." Hladno joj je rekao.
Iznenađenje je ispunilo njene oči dok je gledala u njega. I sama je znala da ako se vrati, izgubit će se, a ako je već planira ostaviti ovdje samu, to joj je jedina prilika za bijeg.
„A-ali, kako?" Uplašeno ga je upitala.
Približio joj se i glasno uzdahnuo, stavljajući svoje ruke na njena ramena. „Samo prati otiske, malena." Pogledao je u njene oči, bile su pune straha. „Nešto se gadno desilo, moram otići sam." Tiho joj je rekao.
U sebi se smijala, izvana se bojala. Bila je svjesna da će ovu priliku iskoristiti za jedinu stvar koju u trenutku može dobiti. Slobodu. Izraz lica koji je držala bio je kao maska koja je pokrivala svu radost koja je vrištala duboko u njoj.
Ako treba, bila je spremna žrtvovati i svoj život, samo da se makne iz njegovih ruku.
„Slušaj me." Nakon nekog vremena, ljuto je progovorio. „Ako pobjegneš, znaš i sama što će se desiti, bolje prati moje naredbe, malena."
Klimnula je glavom, spustila pogled i okrenula se, vračajući se u šumu bez i jedne riječi. Morao je biti svjestan da ona nije jedna od onih koja sluša tuđe naredbe, nikada nije, a nije ni željela početi. Kada je bila sigurna da je krenuo dalje, ponovno je izašla na cestu i krenula svojim putem. U slobodu.
Osmijeh se pojavio na njegovom licu kada je shvatio da ga je poslušala. Bio je slijep i mislio je da nitko nikada neće biti dovoljno hrabar da učini drugačije od onoga što je naredio. Adam kao i svi ostali su bili njegove malene sluge, nije navikao na drugačije.
Bijela zgrada je stajala ispred njega i krenuo je unutra, okrećući glavom da bude siguran da ga nitko nije vidio. Ovo je bilo njegovo sve, tu je on bio vođa i to se nikada neće promijeniti.
Ista djevojka ga je sačekala na pultu i rekla gdje se Adam nalazi, naravno u njenim očima je mogao vidjeti koliko joj se sviđa. Kome' i ne bi, izgledao je kao Bog, samo što nije bila ni svjesna da bi mu više odgovarala titula Sotone.
Ušao je u istu prostoriju kao i svaki put, zatvorio vrata i pogledao u Adama. „Koja je pobjegla?" Pitao ga je.
„A što misliš?" Adam se nasmijao.
„Ona crvenokosa?" Pitao ga je. „Cura koja je bila sa malenom?"
„U pravu si i više nego što misliš." Klimajući glavom, Adam ga je uvjerio.
Šteta, malena će odgovarati zbog propusta svoje prijateljice.
Polako je gubila dah dok je trčala cestom. Mogla je vidjeti par kuća u nizu dok je išla, znala je da je blizu grada već, zato se i nije predavala.
Nakon što je vidjela da je sigurno i da može krenuti, krenula je cestom jer je znala da neće biti auta, ali sada kada se počela približavati gradu, morala je biti opreznija.
Bijela kuća je stajala na samom ulazu u grad, znala je i sama da nije sigurno samo tako uči u nečiju kuću, ali to je morala učiniti.
Stala je pred velika drvena vrata i pokucala, čekajući. Mogla je osjetiti kako njeno tijelo polako žudi za vodom, nije mogla disati.
„Tko si ti?" Podignula je pogled i pogledala u muškarca.
Imao je iznenađen izraz lica dok ju je gledao, naravno, tko i ne bi. Prljava djevojka koja jedva diše je stajala ispred njega i čekala da je pusti unutra.
„M-molim te, pusti me." Tiho mu je rekla.
Znao je da ne treba ispitivati ju, otvorio je vrata i uhvatio je za ruku, puštajući je unutra.
Samo kada bi znala da ova sloboda koju je toliko tražila, nije ono što je očekivala.
22.8.2015.
#Vote&Comment :)
YOU ARE READING
Necessary Evil
Teen Fiction*COMPLETED* ❝Every time I close my eyes, It's like a dark paradise.❞ ______ Djevojka stava kojem su joj mnogi zavidjeli. Ljepotom kojom je bacala na noge mnoge muškarce. Pameću koja nije bila očekivana od djevojka kao što je ona. Mračnom prošlošću k...
