Obavijest na kraju nastavka, pročitajte.
Nije micao oči s nje dok je gledao kako mirna spava na njegovom krevetu. Nije se mnogo promijenilo od kada se probudila, ali nije bila u redu. Njena temperatura je još bila visoka i nije se osjećala najbolje, Adam je rekao da je pusti da spava i da on radi svoj posao.
Udahnuo je duboko i pomaknuo pokrivač s nje, polako ulazeći u krevet s njom. Topao osjećaj je prevladao njegovim tijelom kada je bio blizu njegove malene, osmijeh je čvrsto držao na licu, bio je i više nego sretan da je ona pored njega i da je u redu. Nakon svega, znao je da on skriva previše tajni, ali bio je svjestan da jednog dana ona će o svemu saznati, a on je bio spreman da je vidi kako odlazi od njega. Drugog izlaza nije bilo.
Svoju ruku je stavio oko njenog struka, približavajući je bliže k sebi. Duboko je udahnuo i stavio svoje licu blizu njenog vrata, duboko udahnuvši. Više od svega volio je miris njegove malene koji je svaki put izvukao maleni osmijeh na njegovo lice. Mogao je osjetiti kako kapljice znoja polako silaze niz njeno lice, ali nije mario, ovo je nešto što je dugo želio.
Znao je da njoj radi uslugu kada spušta svoje zidove i pušta nju unutra, ali i najveća budala bi mogla saznati da od ovoga možda nikada ništa neće biti. Nije ju zaslužio, znao je i sam, ali nije mogao bez nje. Ona je zaslužila puno bolje od njega, nekoga tko će se moći brinuti o njoj i ne mariti hoće li joj se nešto desiti kada njega nema kraj nje i je li u redu.
Okrenula se na njegovu stranu, ispustivši par zvukova iz njenih usta. Budila se, mogao je vidjeti kako polako otvara svoje krupne oči i iznenađenje prevladava njima. Bila je i više nego zbunjena kada je osjetila njegovu ruku na svom struku i osmijeh koji je ponosno stajao na njegovom licu.
„H-hej." Tiho je izgovorila, glas joj je malo puknuo na kraju riječi.
„Jesi dobro?" Kratko ju je pitao, stavljajući ruku na njeno vlažno čelo i mičući pramen kose koje je bio tamo.
Nasmijala se na njegovu gestu i klimnula glavom, dajući mu do znanja da je dobro. Zabrinutost koju je u tom trenutku skrivao, maknula se i pao mu je kamen sa srca. Malena je bila u redu.
„Ako želiš, izaći ću van iz kreveta." Ponovno joj je rekao i iznenadio sa svojim pitanjem.
Nikada od njega nije mogla očekivati da će biti jedan od onih koji će poštivati njenu privatnost i njene želje, ali istina je ono što kažu, ne osuđuj knjigu po njenim koricama.
Pogledala je u njegove predivne tamne oči i zamislila se. Znala je i sama da nisu ni na pola puta do povjerenja, ali ovaj muškarac je bio zadnja osoba sa kojom bi se ikada mogla zamisliti u ovoj poziciji. Pomalo smiješno, toliko dugo se klela da neće imati ništa s njim, a pogledaj je sada, toliko blizu. Njegovi grubi poljupci su prošli kroz njenu glavu, njegove velike ruke na njenom struku i njene noge oko njega, sve se činilo kao san. Prokleta stvarnost koja uništava snove.
„Ostani ovdje, hladno mi je." Priznala mu je, na što se nasmijao.
Ponovno taj osmijeh za koji bi dala sve, nesvjesno. Svaki put kada pogleda u red njegovi savršenih bijelih zubi i u rupice na njegovim obrazima, nije ni sličio na osobu koja je učinila toliko zlo.
„Malena, znaš da ću uvijek biti uz tebe, razumiješ?" Tiho je šapnuo, ljubeći je u tjeme.
U tom trenutku nije shvatila čemu ovo sve, ova predstava, ali znala je da govori o budućnosti. Gdje je Zoe, što je sa onim djevojkama i hoće li ona uopće izaći odavde. Toliko pitanja, a nije ga mogla to pitati, ne sada, nije mu blizu dovoljno.
U jednu ruku, voljela je ovo što je imala s njim, njegove oči pune sjaja svaki put kada bi pogledao u nju, taj maleni osmijeh i sigurnost koju joj daje, a u drugu ruku sve bi ovo bacila u vjetar, slomila njegovo srce i otišla pomoći onim djevojkama i Zoe. To je bio dugačak put, put sa puno smjerova u kojem se mogla izgubiti, već i sada vidi kako polako ide u krivom smjeru i završava na krivom cilju.
„Zašto si tako zamišljena?" Ponovno je čula njegov glas pored sebe.
Sulude ideje su prolazile kroz njenu glavu, izazovi i malene igrice, sve ono što ostavlja za poslije.
Samo se nasmijala i stavila svoju ruku na njegova prsa, igrajući se sa crnom majicom koju je nosio. Kada je vidio da neće dobiti odgovor na njegovo pitanje, samo je klimnuo glavom i ustao se kreveta. Nije bio ljut, samo je shvatio da ona treba mira, a za njega ovo sve je bilo previše.
„Rekla sam ti da možeš ostati, molim te." Njen glas ga je molio.
Taj glasić koji mu je u tom trenutku davala, raskinulo je njegovo srce na pola kada se maknuo od nje i duboko uzdahnuo. Rekao joj je da spava i da će se vidjeti ujutro, i to su bile njegove zadnje riječi prije nego je napustio sobu i spustio se niz stepenice, ostavljajući je samu.
Svaki korak koji je napravio, ubijao ga je. Imao je loš predosjećaj u stomaku i ostavljanje nje same učinilo je taj predosjećaj još gorim, ali to je radio za njeno dobro.
Telefon mu je zazvonio i izvadio ga je iz zadnjeg džepa. Pogledao je u ekran i vidio Adamovo ime, ovaj muškarac baš ne zna kada treba stati.
„Adam." Kratko je rekao, javljajući se.
Volio ga je kao prijatelja, najboljeg. On je bio jedina osoba koja je uvijek bila tu za njega i za to mu je bio zahvalan toliko da bi za njega i svoj život dao.
„H-hej..." Adam je progovorio, malena doza straha se osjetila u njegovom glasu.
On je skupio obrve i ponovno ispustio dah koji je držao u sebi, sjedajući na crnu sofu koja je stajala u malenom dnevnom boravku u njegovoj kući.
„Što se ponovno desilo?" Shvatio je da nešto nije bilo u redu, Adam nije jedan od onih koji će zvati ovako kasno samo kako bi imali koga za pričati.
„Oprosti prijatelju." Adam je duboko uzdahnuo i nastavio. „D-došli su po nju."
To su bile zadnje riječi od Adama prije nego što je čuo glasan vrisak sa gornjeg kata i razbijanje stakla. Bacio je mobitel sa strane i popeo se uz stepenice, briga koju je tada osjećao nikada prije nije bila toliko izražena. Otvorio je vrata i pogledao oko sebe. Prozor koji je stajao na sredini zida kod stola je bio razbit, ali ono što ga je najviše privuklo je bio prazan krevet i kapljice krvi koje su vodile do toga prozora.
Adam je bio u pravu, nakon toliko vremena, došli su po nju.
4.9.2015.
Drama. Drama. Drama. ;)
-od ponedjeljka krećem u školu i imam jedan malo veći problem što se tiče pisanja. krećem po prvi put u srednju i od kuće sam udaljena sat i pol, dva i onda moram ostati u domu. pošto ne znam koliko često ću tamo moći pisati i koliko ću slobodnog vremena zapravo imati, meni je jako žao ako nastavci ne budu često. naravno, trudit ću se da dobijete najmanje dva na tjedan, ali za sada, to je sve što mogu učiniti. kada god i koliko god budem mogla, pisati ću, ne znam smijem li uopće laptop nositi, ali ponesti ću ga. nadam se da razumijete. :)
-još jednom, hvala vam što čitate ovu priču i vidim da broj čitanja polako raste i ni ne znate koliko sam vam zahvalna zbog toga. ♥
YOU ARE READING
Necessary Evil
Teen Fiction*COMPLETED* ❝Every time I close my eyes, It's like a dark paradise.❞ ______ Djevojka stava kojem su joj mnogi zavidjeli. Ljepotom kojom je bacala na noge mnoge muškarce. Pameću koja nije bila očekivana od djevojka kao što je ona. Mračnom prošlošću k...
