Necessary Evil

2.1 - the end

Njegov smijeh je orio ulicama mračnoga grada. Stajali su sami u tami, osjećala se krivom, ponovno zbog njegovih postupaka. Mrzila ga je svim srcem, ali duboko u njoj, znala je što želi s njim.

„Koliko dugo si mislila da će mi trebati da se vratim?" Upitao ju je, spremajući pištolj.

Nije mogla maknuti oči sa tijela koje je ležalo sa njene desne strane. Suze su ispunile njene oči dok su maleni jecaji prolazili kroz njena usta.

„Daj, malena." Nastavio je. „Zbog ovakvih gluposti plačeš?!"

Znala je da se igra s njom. Znala je taj pogled u njegovim tamnim očima i taj taman osmijeh na njegovim predivnim crvenim usnicama. Izgledao je kao anđeo, ali znala je što se skriva duboko dolje.

„Gubi se." Skupila je snage i progovorila.

Ovo je bila noć u kojoj je željela učiniti sve samo da on dobije ono što zaslužuje. Sjetila se njegovih riječi od zadnjeg puta i svih osjećaja koje joj je nanio, sjetila se pogleda u njegovim očima dok je izgovarao one dvije riječi.

Željela je znati, više od svega, jesu li njegovi osjećaji bili iskreni, jesu li još uvijek isti ili se sve promijenilo. Željela je saznati je li daljina učinila svoje, misli li još uvijek on o njoj na način na koji ona misli na njega. Mrzila je njihov odnos, njegovo lice i njegovu dušu.

„Sada kada sam saznao što smjeraš, zar stvarno misliš da ću te pustiti na miru?" Hladno je pitao.

Nije bila glupa, a nije se željela ni praviti. Ignorirala je tijelo na podu i bol u srcu. Predivan osmijeh je stavila na lice i prekrižila ruke, puštajući suze neka padaju.

„Dobio si ono što si zaslužio." Odgovorila mu je.

Kratki odgovori su nekada bili zlata vrijedni. Nije se željela opravdavati njemu, nikome.

„Malena, zbog tebe imam problema sa policijom." Nastavio je razgovor.

Vidjela je pogled koji drži u svojim tamnim očima, mogao ju je ubiti, ali znala je i više od svega da to nikada ne bi učinio. Bio je ozbiljan i nije mu bilo do šale, a to je prava prilika koju je trebala iskoristiti.

„Želiš reći da nisi zaslužio to?" Podignula je obrvu, još uvijek držeći osmijeh na licu.

Bila je u pravu, znali su oboje. Ovo je zaslužio više nego itko drugo, mržnju sa njene strane i sve što će dobiti od sada pa nadalje.

Napravio je par koraka prema njoj, nije se micala, nakon toliko dugo vremena i malena bliskost s njim će joj biti dovoljno.

„Ubijaš me, malena." Šapatom je progovorio.

Sada je već stajao pred njom, spreman ispružiti ruku i staviti je u njenu predivnu kosu, ali nije imao snage, bio je prevelika kukavica za takve stvari.

Istina je bila da ljubav izvuče najgore i one najbolje osjećaje iz ljudi. Jednu minutu je ubija pogledom, a drugu briše njene hladne suze sa lica.

„Ti si već mrtav." Hladno mu je odbrusila.

Brzim pokretom je maknula njegovu ruku sa njenog obraza i otišla par koraka od njega. Promijenila se, nije više ona malena naivna djevojka koja je spremna pasti u njegovu zamku i ponovno ga zavoljeti. Sada je naučila skrivati osjećaje, ne dopustiti ljudima da prave budalu od nje, sagradila je kule oko sebe i to je voljela.

Njene riječi su prodirale duboko u njegovo srce i lomili ga na komadiće. Bio je i više nego iznenađen sa osobom koja je stajala pred njim, njenim stavom i maskom na njenom licu. Znao je da ona sada vodi ovu igru, igru u kojoj on gubi.

Nasmijao se na njene riječi. „Umro sam onog dana kada sam tebe izgubio." Tiho je progovorio.

Spustio je glavu i pogledao u pod, nije se obazirao na nju i kako je reagirala, večeras je činio ono što je trebao već odavno. Bio je iskren s njom, borio se za nju i da mu oprosti. Napravio je hladnu osobu od nje, nije se smijala, nije imala sjaj u očima i iskren osmijeh na usnama i za to se mrzio. Puno je griješio u životu, a ovo mu je bila jedna od većih pogrešaka.

„Na ovakve riječi si trebao misliti prije nego što si napravio budalu od mene." Rekla mu je, još uvijek držeći ruke na prsima.

Nije mogla lagati, mrzila je vidjeti ga ovako povrijeđenog. Ispustila je dubok izdah i pružila mu svoju ruku. Podignuo je pogled i mogla je vidjeti kako je zbunjeno gleda. Nasmijala se, uzela njegovu ruku i stavila u svoju.

„Dođi sa mnom." Progovorila je.

Nije bila sigurna radi li pravu stvar, ali znala je da je ovo nešto što je morala učiniti. Nije mirno spavala noćima, sve što se dešavalo s njom, dešavalo se zbog njega.

Glumio je zlikovca koji je slomio njeno srce i polako ga stiskao u svojim rukama, ali mogla je vidjeti koliko mu ona zapravo znači.

Kratko su hodali ulicama, nitko nije ni riječ progovorio ni riječi. Mogla je osjetiti kako ponekad stisne njenu ruku još jače i približi se njoj. Bila je budala jer ovo radi, ali zaljubljeni ljudi su takvi. Sve bi napravili za voljenu osobu.

„Malena..." Tiho je šaputao.

Nasmijala se i okrenula prema njemu. Imao je maleni osmijeh na licu dok je gledao u nju. „Strpi se, još malo smo tamo." Kratko mu je rekla.

Poslušao ju je, jer je znao da je sigurna sve dok je on uz nju.

Hodali su još par sekundi, a onda je stala. Podignuo je glavu i vidio kako stoje na vrhu zgrade. „Zašto smo ovdje malena?" Upitao ju je.

Nasmijala se i još čvršće primila njegovu ruku, stavljajući je bliže svome srcu. „Voliš li me?" Tiho ga je upitala.

Imao je fobije od ovakvih stvari, ali njeno pitanje je sakrivalo sve njegove strahove. Znala je i sama koliko da ju voli više od svega, da živi za nju.

Primakao se bliže rubu zgrade i zamijenio njihova mjesta. Kada bi napravio barem jedan korak, pao bi.

„Sada stojim tu pred tobom, mogao sam biti u drugom krevetu, sa drugom djevojkom, ali ovdje sam s tobom. Zar stvarno misliš da te ne volim?" Primakao se bliže njoj. „Dao bih život za tebe."

Nasmijala se i klimnula glavom, primičući mu se bliže. Spojila je njihove usne u vatreni poljubac. „Volim i ja tebe." Kratko je rekla.

Zaljubljeni rade gluposti, a najveća glupost koju je napravila za ljubav je ova. Svojom malenom rukom je uhvatila njegovu i bacila se.

Sada je sve savršeno, a njihova ljubav i dalje živi, bez njih.

THE END!

5.10.2015.