Šok je vladao njegovim licem dok je gledao u praznu sobu i prazan krevet. Bio je i više nego kriv jer malene sada nema, ali u glavu mu nije išlo kako su uopće saznali da je ona ovdje. Napravio je par koraka i ušao u sobu, svojim drhtavim rukama je polako dirao kapljice krvi koje su se nalazile na podu. Tisuću suludih ideja je prošlo kroz njegovu glavu, ali nijedna nije bila dovoljna za njega da nešto učini.
Svoje prste je približio usnama, ližući njene ostatke krvi. Okus je bio isti kao i prvi put kada je probao njenu krv, bio je siguran da je ovo njena krv. To ga je patilo, tko zna što su već učinili s njom i što sve mogu napraviti, sa njima se nije smio zezati, a sada izgleda da ispada iz igre.
Glasni koraci i uspuhani zvukovi čuli su se kroz kuću i pogledao je prema vratima. Nakon nekoliko sekundi, mogao je vidjeti zabrinutog Adama kako stoji pred njim. Krivnja u njegovim očima.
„O-oprosti, nisam n-namjerno." Adam mu je govorio.
Kao kocke u njegovoj glavi, sve se složilo na svoje mjesto. Adamov poziv, zabrinutost u glavu i kako je znao što se dešava. Izdao ga je.
Ne čekajući ni sekunde, sa glasnim zvukom koji je prošao kroz njegova usta, nasrnuo je na Adama, udarajući ga u vilicu.
„Budalo, kako si mi to mogao učiniti?!" Glasno je izgovarao.
Bijes je preuzeo njegovo tijelo dok je svojim rukama stiskao Adama oko vrata. Bio je i više nego bijesan, bio je izdan. Izdan od muškarca kojeg je smatrao svojim jedinim prijateljem.
„N-nisam znao." Njegovo lice je plavilo sa svakom izgovorenom riječi.
Jedino što je u tom trenutku vidio je lice svoje malene. Imala je osmijeh na licu i sve je bilo u redu, smijala se, pričali su i prolazio je rukama kroz njenu kosu. Sa svakom svojoj misli, pritiskao je Adama sve više oko vrata. Adam je počeo kašljati i vid mu se mutio, ali nije mu rekao da pusti, znao je da neće jer je ovo i zaslužio. Adam je bio budala jer je pustio ovako, mogao je vidjeti koliko mu da djevojka znači. Nikada prije nije napravio ovakvo što Adamu, a za nju, za nju ubio bi ga.
„Kako si mogao?!" Oči su mu postajale crvene dok se derao.
Zadnji put je stisnuo još jače na što je Adam ispustio izdah i bacio ga je na pod. Nije mogao napraviti ovako nešto Adamu, ne dok mu ne objasni što se dešava. Sjeo je na koljena i prešao rukom kroz svoju kozu, ispuštajući ljutiti vrisak. Mrzio se jer je uopće dopustiti nekome da uzme njegovu malenu.
„M-moraš se smiriti." Govorio mu je Adam.
Nije mogao još uvijek doći do zraka dok je ležao pored njega na podu. Oči su mu suzile dok je duboko udisao sav mogući kisik koji mu je tijelo dopustilo.
On je podignuo pogled i zločesti osmijeh se našao na njegovom licu. Znoj se cijedio niz njegove obraze dok je mogao osjetiti kako mu se suze skupljaju u očima, ali nije plakao, bio je jači od toga. Adama je smatrao nepromišljenom budalom zbog riječi koje je izgovarao, pokušavao se smiriti, ali brinuo se previše za nju.
„Ti si stvarno budala." Rekao je Adama, ne mičući osmijeh.
Adam je mogao vidjeti da mu ne daje pravi osmijeh, mogao je vidjeti koliko ga ova situacija ubija. Sam je znao da je za ovo sve on kriv, ali kada mu kaže istinu, jedino što može očekivati je svoj grob.
„Oprosti, prijatelju." Adam je započeo. Sada se polako smirivao, i on mu je dopustio da govori. Za sada. „Prijetili su mi, nisam im mogao samo tako ne reći gdje je ona, ipak smo imali dogovor." Pričao mu je, mlatarajući rukama ispred sebe.
I to je bila istina, imali su dogovor u kojem je bila malena, ali ne na ovakav način, ništa od ovoga se nije smjelo desiti. On se ustao sa poda i dohvatio prvu stvar koja mu se našla i bacio u zid. Od crne lampe ostali su samo komadići koji su stajali pored onih kapljica krvi na podu.
„I sam znaš da dogovor nije bio takav, ja sam ju trebao predati!" Nije spustio glas ni mrvicu, dok je gledao u Adama.
Prvi put u svom životu, Adam je bio prestrašen za svoj život. Vidjevši njega ovako bijesnog i znajući da je on krivac za to, zadnji trenutci njegovog života su prolazili ispred njega veoma brzo.
„Imam plan koji će ti pomoći." Adam je kratko rekao, želeći izaći iz ove situacije što prije.
On je podignuo obrvu, ne mičući pogled sa Adama. Bio je pomalo iznenađen na to da mu se Adam usudio proturječiti u ovakvim trenutcima, ali za nju je ostao miran i dopustio Adamu da nastavi.
„Dok sam pričao s njima, snimao sam njihovu lokaciju." Adam je govorio, hvatajući se za zid i ustajući sa hladnoga poda. „U starom podrumu su, ali ako misliš ići tamo, moraš biti i više nego oprezan. Tamo drže par ljudi kao taoce, a lokacija je daleko odavde."
On je klimnuo glavom, uhvatio Adama čvrsto za ruku i krenuo van iz sobe. Uzeo je svoju jaknu, pištolj i ključeve od Adamovog auta. Nije ga htio ispitivati kako je došao autom tu, nego ga je samo ubacio na vozačevo sjedalo i zalupio vratima. Otišao je na drugu stranu i sjeo, okrećući glavom prema zbunjenom muškarcu koji ga je gledao.
„Vodi me ka malenoj."
6.9.2015.
Adam se stvarno sada treba bojati za svoj život ako malena bude pronađena. ;) Još par stvari i zašto je ona oteta, što se dešava i ostalo biti će objašnjeni u sljedećem nastavku. Sljedeći nastavak će biti o njoj i kako je tamo završila i te stvari tako da držite fige da je on pronađe, dok ne bude kasno. :(
Recite što mislite i kako vam se priča sviđa u komentar, bila bih vam jako zahvalna i ne zaboravite vote-ati (ili kako već) za nastavak. :) hvala vam što čitate!
Zadnji dan praznika, evo nastavka. :) Sretno svima sutra u školi, uživajte! :P
YOU ARE READING
Necessary Evil
Teen Fiction*COMPLETED* ❝Every time I close my eyes, It's like a dark paradise.❞ ______ Djevojka stava kojem su joj mnogi zavidjeli. Ljepotom kojom je bacala na noge mnoge muškarce. Pameću koja nije bila očekivana od djevojka kao što je ona. Mračnom prošlošću k...
