Bila je slomljena ljepota. Svaka riječ, svaki uzdah, svaki pogled, bolio je. Ljudi su je promatrali, pitali se gdje je bila, zašto se vratila, a ona, ona je šutjela. Njegov pogled ju je ganjao ponekad u mislima, njegov osmijeh, požuda koju je skrivao samo za nju, duboko u sebi, sve se činilo kao u snu. Ponekad, još uvijek može čuti njegov hrapavi glas u mračnoj ulici ili vidjeti njegovu sjenu na starim zgradama, ali nije se obazirala. Hodala je uzdignute glave.
„Možete biti sigurni da ćemo riješiti ovaj slučaj." Rekao joj je muškarac u plavoj odori.
Klimnula je glavom i dopustila malenom osmijehu da napravi mjesto na njenom licu. Mrzila je sebe, ali najviše njega. Mrzila ga je zbog njegove malene igrice, ali znala je da tu ima nešto više. Zoe se vratila kući, pokušala ju kontaktirati, ali njen broj je zauvijek izbrisan.
Ona je bila jedina osoba kojoj je vjerovala, otvorila joj se, ali što ide gore, mora ići i dolje. On je bio monstrum, veći nego što je ikada mogla i očekivati, ali monstrum u kojemu leže osjećaji prema njoj. Pokušala se vratiti na posao i vratiti se starome tempu, ali nije joj uspijevalo, sve je izgubljeno.
„Imate nešto za nadodati što bi nam moglo pomoći u rješavanju slučaja?" Ponovno je čula glas muškarca koji je sjedao sa druge strane stola.
„Imam." Kratko mu je odgovorila i uzela torbicu koja je stajala pored nje.
Uzela je bijeli papirić i stavila na stol. Muškarac ju je pogledao i pitao za pristup, ponovno je klimnula glavom i uzeo je papirić. Nakon svega, mrzila je pričati, mrzila je svoj glas, svoje tijelo, svoj osmijeh, sve, ali i dalje je tu i dalje se drži. Ova lekcija ju je naučila da se nikada ne treba predati, da ne treba odustati jer karma vrača bolje nego itko.
„Kakva je to adresa?" Policajac Mark ju je pitao.
Nasmijala se malo glasnije i ustala sa stolice. „Njegova adresa." I sa tim riječima je izašla iz sobe.
Bila je i više nego sigurna da je ovo što radi dobro, ali uvijek postoji onaj maleni vrtlog u glavi koji joj govori da radi pogrešnu stvar. Imala je osjećaje prema njemu i nakon ovih tri mjeseca, još uvijek je u njenim mislima, još uvijek je posjeduje.
Ipak, ona je bila njegova malena igra, igra u kojoj se mijenjaju uloge.
Vratila se nakon ovog svog vremena uzdignute glave i plućima punih života. Ovo je ono što joj je trebalo, treba mu se osvetiti za sve, a zna da radi pravu stvar. Podignula je svoje zidove, zarobila je svoje osjećaje u najdublje tamnice svoga uma, ne ostavljajući im ni maleni prozor.
On - 3
Ona - 1
Polako ga sustiže.
Malena razlika je postojala između njih dvoje. On je spustio zidove, puštao ljude, ali ne dovoljno duboko da ga povrijede.
Ispucao je metak iz pištolja ravno u glavu, brišući svoju slobodnu ruku u traperice. Osmijeh je vladao njegovim licem, nešto što nitko nikada prije nije vidio. Nitko osim njegove malene. Želio je podijeliti sa svijetom ono što je dijelio sa njom; mržnju, bol, patnju, ali sreću nikada. Želio im je pokazati kakvog je čovjeka napravila, želio je od nje da se ponosi.
„Pokupi tijelo i gubi se." Rekao je muškarcu do sebe, vadeći cigaretu iz lijevog džepa.
Ostavio je pištolj sa strane na stolu i upalio cigaretu, udahnuvši duboko. Dim je prolazio kroz njegovo tijelo i polako se opuštao, ne obazirući se na svoje misli.
„Naravno, gospodine." Muškarac je odgovorio i uzeo tijelo, vukući ga.
Podignuo je obrve na strah koji je muškarac pokazivao, ali znao je i razlog, svi su znali. Prije su ga zvali monstrumom, a sada mu sam vrag nije ravan. Neki su krivili nju, neki njega, pronalazili su glupe razloge, ali nitko nije znao pravu istinu koja je dešavala između njih dvoje. Nitko nije znao koliko se ovo dvoje ljudi zapravo vole, a koliko mrze.
Mrzio je pogled u njenim očima kada ga je napuštala, mrzio je ranu na njenom stomaku koju je zadobila zbog njega, mrzio je nju toliko koliko ju je i volio. Ona je bila njegova malena godinama i to mu nitko ne može oduzeti. Nitko ne može oduzeti strah u njenim očima kada ga je prvi put vidjela, osmijeh na njenom licu poslije prvog poljupca, te malene stvari on drži samo za sebe.
„Gospodine!" Čuo je glas iza sebe.
Naglo se okrenuo i pogledao u plavokosog muškarca. „Izvoli?" Pitao ga je.
Muškarac je bio uspuhan i držao je kovertu u ruci. Kada mu je došao bliže bacio je cigaretu na pod, drobeći je svojom cipelom i uzeo kovertu u ruke sa iznenađenim izrazom lica.
„Što je unutra?" Ponovno ga je pitao, ne obazirući se na stanje u kojemu je muškarac bio.
Kada je došao do zraka, muškarac je počeo pričati. „Mislim da imate problema sa policijom, ostalo piše unutra." Odgovorio mu je.
Klimnuo je glavom i otvorio kovertu. Nije pisalo ništa važno, ali dobio je upozorenje, i nakon svog ovog našli su ga. Podignuo je glavu prema muškarcu i rastrgao papir u malene komade. Bio je ljut, nanerviran i glup jer i sam zna tko stoji iza ovoga.
„Imamo posla večeras, trebat' ću prijevoz." Smirenim glasom je rekao muškarcu.
Muškarac je umirao od straha, on je imao svoj ubojiti pogled u očima i kada je vidio što radi, suza se spustila niz njegov obraz.
Podignuo je pištolj i stavio ga na muškarčevo čelo, osmijeh je blistao na njegovom licu. „Prijevoz do pakla, naravno." I ispalio je zadnji metak.
Muškarac je pao na pod, a on se glasno nasmijao. To je ono što je postao sada, to je ono što je ona napravila od njega; vraga i nemilosrdnog gada, na tome joj je zahvalan više nego što treba biti.
„A sada po malenu." Rekao je sebi u bradu i stavio novi metak u pištolj koji će iskoristiti večeras.
19.9.2015.
#Vote&Comment
YOU ARE READING
Necessary Evil
Teen Fiction*COMPLETED* ❝Every time I close my eyes, It's like a dark paradise.❞ ______ Djevojka stava kojem su joj mnogi zavidjeli. Ljepotom kojom je bacala na noge mnoge muškarce. Pameću koja nije bila očekivana od djevojka kao što je ona. Mračnom prošlošću k...
